Cjepiva ne moraju spriječiti svaku infekciju (biti sterilizirajuća) da bi se postigla kontrola pandemijske bolesti

 

Sterilizirajući imunitet je stanje imunološkog odgovora koje je toliko da patogen ne može ni pokrenuti infekciju – ući u stanicu i započeti replikaciju.

 

Međutim, ako definirate uspjeh ili neuspjeh cjepiva prema tome koliko dobro sprječava infekciju, a zatim napravite klinička ispitivanja na toj osnovi, većina cjepiva koje uopće imamo ne bi zadovoljila taj primarni endpoint.

 

Ospice, difterija, hripavac, dječja paraliza, hepatitis B-sve su to bolesti sklone epidemijama, a cjepiva protiv njih pokazuju da nam ne treba sprječavanje prijenosa, da bi se bolesti zaustavile. Većinu godina cjepivo protiv gripe ima učinkovitost od 40-60% i to protiv bolesti nalik gripi. Taj broj je mnogo manji od onog za COVID cjepiva, a cjepiva protiv gripe i dalje spašavaju živote i sprječavaju hospitalizacije svake godine. CDC procjenjuje da cijepljenje protiv gripe svake godine spriječi tisuće smrtnih slučajeva, desetke tisuća hospitalizacija i milijune simptomatskih infekcija.

 

 

Prisutnost same Infekcije NIJE dovoljna za transmisiju.

 

Također, svi cijepljeni koji se zaraze neće biti jednako infektivni.

Bit će mnogo varijacija probojnih infekcija. Bit će nekih koji su bliži sterilizaciji, bit će osoba koje nikada ne dosegnu virusno opterećenje dovoljno veliko za prijenos, osoba koje postižu virusno opterećenje, ali ga brzo očiste, no bude dovoljno da se prenese na neke ljude (posebno koje nemaju prethodni imunitet), osoba koje imaju veliko opterćenje, ali su i duže zarazne.

 

No ‘prosjek’ u populaciji čini razliku u prijenosu. ‘U prosjeku’ će cijepljeni zaraženi biti manje zarazni. Osim toga, kako bi se i zarazili, pošto im je imuni sustav pripremljen, očekujemo da će trebati izloženost većem inokulumu (dozi) da bi došlo do infekcije. To znači da s rastom stope cijepljenja postaje sve teže postići virusno opterećenje dovoljno za nove infekcije, što nas onda posljedično dovodi do R koji je manji od 1 i gašenja epidemije.

 

Imamo puno dokaza prije i nakon delta varijante da cjepiva učinkovito djeluju protiv infekcije i transmisije.Osim toga što je pokazano da su cijepljeni kraće zarazni i da su manje vjerojatni da nose infektivni virus, pokazano je da se za svakih 20% cijepljene populacije rizik da necijepljena osoba ima pozitivan PCR prepolovi. Imamo istraživanja koja su pokazala da je vjerojatnost prijenosa u kućanstvu približno 40 do 50% niža gdje je osoba zaražena, ali je cijepljena barem jednom dozom.

Ovo ide i dalje od pukog sprječavanja infekcije pa je tako studija objavljena u Lancetu pokazala da je za cijepljene zaražene upola manji rizik da će imati long COVID.

Također, intramuskularna cjepiva mogu inducirati sluzničku imunost koja može spriječiti infekciju. Pronađeni su dokazi o sekrecijskom IgA nakon cijepljenja mrna cjepivom, i njegova neutralizacijska aktivnost.

Na kraju, i dalje vidimo da su i sa delta varijnatom cjepiva efektivna čak i protiv infekcije:

 

**U grafikama sam jako pojednostavnio situaciju, podcjenio sam efektivnost cjepiva, nisam kontrolirao za mnoge faktore. Primjerice, heterogenost sekundarnih kontakata će biti velika, bit će znatan broj cijepljenih i preboljelih koji nisu jednako osjetljivi na infekciju. Tako, u slučaju kad imate zaraženog cijepljenog, on će još manje biti vjerojatniji da prenese virus drugom cijepljenom ili preboljelom.