Daniel Defoe, tvorac Robinsona Crusoea – Anthony Fauci svog doba

Prije tri stotine godina bubonska kuga izbila je u francuskoj luci Marseille, protutnjala Provansom i pomorila više od 100.000 duša.  Francuska se bori obuzdati kužni val.  Britanija dobro pamti užase Velike kuge 1665. i zato zgroženo prati tijek zaraze.  Zbivanja u Marseilleu izazivaju ogorčene javne rasprave i potiču političku polarizaciju.  Zbog njih i Daniel Defoe piše knjigu, a slika koju ta knjiga otkriva poklapa se s današnjicom na pomalo jezovit način.

Godina je 1720. Defoe je poznati novinar u zreloj dobi od 60 godina i nedavno je objavio roman „Robinson Crusoe“, bestseler koji uzdiže čvrsti individualizam. Također je i poduzetnik pa shvaća ekonomske posljedice kuge. Bogatstvo Britanije je tada ovisilo o pomorskoj trgovini, a trgovinu je ponovo ugrozila kuga. Defoe zaključuje da pojedinačna prava i nacionalne obveze moraju opstati I uskladiti se ako Britanci žele da Britanija preživi, no kako uravnotežiti ta prava i te obveze?

Zakon  o karanteni

Vlada Roberta Walpolea je natjerala parlament da usvoji kontroverzni Zakon o karanteni i njime ovlastila lokalne dužnosnike da nametnu četrdesetdnevnu karantenu zaraženima i osude neposlušne na smrt. Vlasti su smjele upotrijebiti „svaku vrstu nasilja“ da u karantenu stave osobu za koju se misli da je zaražena. Smjele su čak i iskopati duboki rov oko grada ili sela stavljenog u karantenu i narediti da se ustrijeli svakoga tko bi ga pokušao prijeći.

Užasnuti konzervativni zastupnici tvrde da takvo što priliči Francuzima, jer oni su narod koji voli despote, ali ne i „slobodnjacima Englezima”. Nesumnjivo se poistovjećuju sa samotnim i samodostatnim Robinsonom Crusoeom, ali s Crusoeov autor razmišlja drukčije. 

Dnevnik kužne godine

On opčinjeno prati zbivanja u Francuskoj, dijelom zbog vlastitih djetinjskih uspomena na Veliku kugu. Ipak, čini se da također postaje plaćenik Vlade, a Vlada očajnički želi njegovu pomoć u obrani Zakona o karanteni.

Tako je nastao „Dnevnik kužne godine”.  Objavljen je 1722. i najrjeđa je od svih književnih ptica:  djelo koje je neposredna politička propaganda, ali ima i trajnu književnu važnost. Defoe je bio i poduzetnik (vlasnik tvornice crijepa) i čovjek od pera.  Uglavnom je podržavao Zakon o karanteni, ali nije se mogao pomiriti s najstrožim predviđenim mjerama, koje je vlada na kraju i odbacila. Englezi možda jesu slobodnjaci, no to im ne daje slobodu da pošalju druge u smrt.

Pravilne pripreme za kugu

U drugom djelu, „Pravilne pripreme za kugu”, Defoe bjesni zbog pohlepe i sebičnosti koje prijete uspjehu Vladinih mjera: među Britancima ima „ljudi tako gladnih zarade” da bi i samu kugu uvezli kad bi se to isplatilo, piše on.

Defoov izmišljeni alter ego otkriva koliko je to bio složen zadatak.  H. F. šeće ulicama Londona 17. stoljeća i vidi kako je kuga otkrila duboke socijalne nejednakosti u narodu.  Privilegirani su pobjegli iz grada i ostavili siromašne na milost i nemilost ne samo kugi, već i šarlatana, koji nude svoje čudesne lijekove (smolu, katran, kolofonij i sumpor), slično našim ovodobnim bitangama koje guraju hidroksiklorokin i dezinfekcijsko sredstvo.

H.F. se ljuti i zbog službenih brojki o mrtvima, poznate kao Bills of Mortality. Objavljuje ih Walpoleova vlada da naglasi koliko je kuga smrtonosna. Nižu se grozne scene i H.F. shvaća da brojke služe kako bi pokazale da Vlada dobro kontrolira situaciju, ali da se jako razlikuju od stvarnog broja smrtnih slučajeva, koji je puno veći.  Kako, za Boga miloga, može službenik „točno prebrojati gomilu mrtvih tijela strpanih skupa u mračan rov ili jamu kojoj se nitko ne smije približiti bez da sebe izloži opasnosti?”  Prebrojano je 68 590 mrtvih, ali H. F. tvrdi da je „tamo od kuge umrlo najmanje 100 000 duša”.

Asimptomatski širitelji

Povjesničari misle da je H.F. bio blizu točne brojke. Bio je u pravu i u vezi mnogih drugih stvari, poput potrebe za držanjem fizičkog razmaka i uloge koju predani javni službenici imaju u upravljanju krizom. Predvidio je čak i opasnost od asimptomatskih kliconoša.

U jednoj uznemirujućoj slici, H.F. opisuje što se zbiva zbog „prividno zdravih“.  Kaže da su oni  „dobili zarazu, ali još se ne vide posljedice“, njihov „dah širi Smrt na svakom mjestu i na svakoga tko im se približi“, njihova „ruka zarazi sve što dodirne„.  Te „opasne ljude“ bi trebalo izbjegavati, ali nemoguće ih je raspoznati od potpuno zdravih.

H.F. zdvojno zaključuje: „Zato je nemoguće spriječiti širenje kuge čak i uz najveću ljudsku budnost.”  Danas vjerojatno ne bi zbog toga očajavao.  Baš kao i H.F., Defoe je čvrsto vjerovao u razum, baš kao i u Boga, i zapljeskao bi sredstvima koja danas imamo na raspolaganju kako bismo prepoznali i pobrinuli se za te „opasne ljude“.  Bio bi, nažalost, zaprepašten odbijanjem naše Vlade da proglasi ta sredstva obveznim.  Dograbio bi pero i napisao nastavak: „Dnevnik kužne godine koja se nije morala dogoditi”.

Izvor: gutenberg.org

Prevela i sažela: Marija Blagović