DNK i RNK u cjepivima
Prethodni tekst o proteinima u cjepivima iskoristili smo da vrlo kratko objasnimo i principe proizvodnje živih virusnih cjepiva poput MMR/MPR (ospice/morbili, rubeola i parotitis/zaušnjaci). Objasnili smo kako u cjepivima postoje virusni proteini što je i logično, a oni su i zaduženi za imunizaciju odnosno nastanak imunološke zaštite koja sprječava infekciju. To je i filozofija cijepljenja. Osim tih proteina, u cjepivima mogu biti vrlo male razine proteina iz stanica, poput ovalbumina, te proteina zaostalih iz medija za uzgoj stanica, poput proteina fetalnog telećeg seruma. Objasnili smo kako ih se ne trebamo bojati, te naučili način njihovog uklanjanja.
Osim proteina, na internetu postoji puno rasprava oko DNK i RNK u cjepivima. Glavni strah otprilike glasi ovako: DNK u cjepivima se može „ugraditi“ u naše stanice i izazvati bolesti i probleme. U tom kontekstu puno se koketira sa strahovima od GMO (genetske modifikacije). Čak i ako smo osobno protiv GMO, cjepiva doista s tim nemaju nikakve veze. Neki se boje DNK iz staničnih kultura na kojima uzgajamo atenuirane viruse.
Nju nalazimo u vrlo malim razinama, ali se plaše hoće li takva, nama strana DNK, izazvati promjene naših vlastitih gena. To ide do vrlo daleke mjere strahova od tumora, pa čak i do suludih ideja kako „ženska“ DNK stanica može, ubrizgana dječaku, izazvati da postane – homoseksualac. Glavni motiv plašenja ljudskim staničnim linijama poput MRC5 i WI38 na kojima uzgajamo viruse je strah kako će njihov genetski materijal promijeniti ili oštetiti naš genetski materijal. Nemojte da vas iznenade ovakve ideje, one su, pretpostavljate, na Balkanu dobro eksploatirane.
Sad ćemo se odmaknuti od takvih bizarnih ideja i uroniti u biološku realnost.
Nekoć smo mislili kako je DNK privilegija jezgre naših stanica. Nismo smatrali kako krv i tkiva imaju znatnije razine DNK osim u slučajevima infekcije i uništenja stanica, prilikom čega može doći do spontanog oslobađanja cijele ili dijelova DNK. Potom je niz studija srušilo takvo razmišljanje i ostali smo zadivljeni neobičnošću naše biologije. U našoj krvi postoji cfDNK, „cell free“ odnosno vanstanična DNK.
Za razliku od naše stanične DNK koja je gigantska molekula, cfDNK je daleko manja, reći ćemo fragmentirana. I u normalnim okolnostima nje može biti čak 100 ng/ml ljudske plazme. Izgleda malo i jest malo, ali to je bilo pravo iznenađenje. Ona potječe od neizbježnog, spontanog procesa fiziološke smrti vlastitih stanica i to je logično. U onkoloških pacijenata (pacijenata sa zloćudnim tumorima) može se naći i duplo više cfDNK, vjerojatno zbog ubrzanijeg propadanja tumorskih stanica. No, DNK kao DNK, to je naša vlastita i poznajemo ju, stoga oko toga ne treba raditi veliku dramu, zar ne?
Potom smo se okrenuli trudnicama. Na naše iznenađenje, krv trudne majke sadrži sasvim lijepe količine DNK vlastitog nerođenog djeteta. Ostali smo iznenađeni jer smo posteljicu doživljavali većom preprekom za velike molekule. To smo iskoristili i danas u, usudio bih se reći rutinskoj dijagnostici, koristimo analizu djetetove DNK iz – majčine krvi. Ovo je već bilo pitanje za raspravu. Naime, polovica DNK djeteta je majci biološki strana, bez obzira na gotovo cjeloživotnu emotivnu povezanost majke i djeteta. Da li takva strana tvar može štetiti?
Otvorili smo Pandorinu kutiju pitanja. Prije nešto više od pet godina grupa europskih autora pronašla je cfDNK u krvi ljudi – iz hrane. Potočarka, pšenica, grah, rajčica, čak i eukaliptus, sve ono što su ljudi unosili hranom. Bili smo fascinirani činjenicom da gotovo detektivski možemo istražiti nečiji meni iz krvi. No, to nam je unijelo puno sigurnosti i dalo objašnjenje rezultatima studija.
Glavni strah sa stranom DNK je – hoće li se ugraditi u našu vlastitu i započeti neželjene procese promjene gena i potencijalnog izazivanja bolesti. Takav strah se vrlo često zna naglašavati na stranicama koje plaše cjepivima. Pogledajmo sada realnost. cfDNK, vanstaničnu DNK, napadaju enzimi koji ju razgrađuju. To je logičan evolucijski biološki mehanizam. Jedan od bioloških prioriteta vrste je očuvanje genetskog integriteta i nismo dizajnirani da svaka DNK koja zaluta u naš organizam promijeni naš genetski materijal. Sama stanična membrana je velika prepreka – daleko manje molekule kao što je glukoza ne može proći staničnu membranu, a kamoli DNK molekula, čak i kad je fragmentirana (pocijepana). Da i uđe u stanicu, jezgra je zaštićena vlastitom membranom i ne pušta velike molekule u sebe.
Čak niti vlastite, osim pod striktnim „nadzorom“. To je jedan od osnovnih zakona stanične biologije. U citoplazmi (prostoru stanice između jezgre i stanične membrane) fragmente DNK napadaju posebne RNK molekule i cijepaju ih. To je evolucijski mudar način, van imunološkog sustava, kojim se branimo od virusne DNK i RNK. Prije desetak godina otkrili smo kako posjedujemo poseban protein, APOBEC3A, koji služi u napadu i razgradnji strane DNK unutar naših stanica.
U sigurnosti cjepiva i strahu od strane DNK pristupili smo vrlo ozbiljno. WHO/OMS (Svjetska zdravstvena organizacija) davno se pozabavila ovom temom i dala preporuke proizvođačima. Inicirane su studije u primatima gdje smo im davali, doslovce, milijun puta više DNK nego što ih ima u cjepivima, i to tumorske DNK. Bez ikakvog negativnog efekta. Znanstvenici su kalkulirali kolika je statistička vjerojatnost ugradnje strane DNK iz cjepiva i izazivanja, primjerice, tumora. Brojke su manje od jedan naprama milijardu. No čak i bez tih istraživanja, hrana nas je najviše razuvjerila.
Odavno bismo postali rajčica ili eukaliptus. Ovaj drugi odabir bi meni osobno bio sasvim simpatičan, no biologija je bila mudrija. Strana DNK je životna realnost prehrane. Ona dolazi i iz mikroorganizama u našim crijevima, svaki dan. Pocijepat će ju enzimi i prije no što dođe u stanicu, a da i dođe, posebni proteini i RNK će ju uništiti. DNK iz cjepiva je tek mali, mali, usputni dio u cijelom moru vlastite i tuđe DNK koja pluta po našem organizmu. Uračunali smo ju u našu biologiju, baš kao i formaldehid o kojem smo pisali. Naš genetski integritet ipak je veliki prioritet i jedini način mijenjanja je dobivanje potomstva.
Zato i toliko volite djecu. Predivna su i jedini su način da promijenimo sebe – u novoj generaciji.
Nadam se da će nove generacije biti otpornije na epidemiju Dunning Krugerovog efekta.