Farmakopeja? Brrr…

Započet ću, paradoksalno, s krajem priče. Danas su cjepiva bolje kontrolirana nego u desetljećima prije. Ovu izjavu ne pišem olako i da bismo to objasnili, bit će potreban mali serijal a priču započinjemo cjepivom protiv tetanusa.

Proizvodnja cjepiva je vrlo kompleksna i zahtjevna i zahtijeva puno pažnje. No, sama proizvodnja je tek dio priče. Kontrola kvalitete konačnog lijeka odlučuje smije li se koristiti. Doslovce stoljeća iskustva s cjepivima naučila su nas da budemo razboriti i oprezni. Početkom dvadesetog stoljeća, naučili smo kako cjepiva, primjerice, moraju biti sterilna. Danas smo tako što usvojili bez ikakvih dilema.

Ponekad nalazim na internetu priče kako su nekoć cjepiva bila bolja, kvalitetnija, čak katkad znam nalaziti opise kako su bila „prirodna“. Vrijeme je otvoriti stare knjige i usporediti ih na primjeru jednog običnog cjepiva protiv tetanusa. Farmakopeje su knjige koje već stoljećima propisuju kvalitetu lijekova, a kako je naše znanje raslo tako su rasli i zahtjevi Farmakopeja. Usporedimo sadašnju Europsku farmakopeju koja postavlja zahtjeve kvalitete današnjih cjepiva i posljednju Jugoslavensku farmakopeju IV (Ph Jug IV) koja je postavljala zahtjeve za cjepiva u osamdesetim godinama.

Sama opća shema proizvodnja cjepiva protiv tetanusa je jednostavna za shvatiti. Opreznim uzgojem bakterije koja uzrokuje tetanus, Clostridium tetani, skuplja se njegov toksin. Taj toksin je protein, iznimno je opasan i odgovoran je za nastanak bolesti. Toksin tetanusa je jedan od najmoćnijih otrova koje poznajemo. Doslovce mikrogrami tog otrova mogu biti smrtonosni. Bez obzira na to što je moćan otrov slabo potiče imunološki odgovor. Čak i ako preživimo tetanus slabo ćemo razviti imunitet protiv njega: ima ga malo i njegov mehanizam djelovanja i put u organizmu štiti ga od imunološkog sustava. Za razliku od, primjerice, uzročnika velikih boginja koji je nestao zahvaljujući kampanji cijepljenja, uzročnik tetanusa je uvijek oko nas i ostat će oko nas kao dio mikrobioma (ukupnosti mikroorganizama) zemlje. Činjenicu da je svugdje oko nas pametno je zapamtiti.

Toksin će se pročistiti i pomiješati s formaldehidom. Formaldehid i strah od njega bit će tema sljedećeg članka. Formaldehid reagira sa svim proteinima. Još 1890. godine dvojica istraživača, Emil von Behring i Kitasato Shibasaburo, otkrili su kako toksin tetanusa, kada se obradi formaldehidom, gubi na toksičnosti ali dobro potiče imunološki odgovor, snažnije od „originalnog“ toksina. Taj podatak potvrdila su brojna kasnija istraživanja. Formaldehid se nakon tog koraka uklanja i „prerađeni“ toksin postaje anatoksin (toksoid), tvar koja neće izazvati trovanje već samo imunizaciju i zaštitu od tetanusa. Radi boljeg stvaranja trajnijeg imuniteta, anatoksin se adsorbira, veže, za aluminijeve spojeve, hidroksid ili fosfat. Takvi pojačivači odgovora nazivaju se adjuvansi. I ovom temom pozabavit ćemo se kasnije.

Što je tražila stara farmakopeja?
 

Cjepivo tetanusa moralo je zadovoljavati izgled suspenzije. Pojedinačna doza smjela je sadržavati najviše 1,25mg aluminija, nije smjelo biti toksično (otrovno) kada se daje zamorcima. Jedna ljudska doza morala je sadržavati najmanje 30 međunarodnih jedinica. Cjepivo je moralo biti sterilno a farmakopeja je zahtijevala i konzervans.

Što traži nova Europska farmakopeja?
 

Prvo precizira što sadrži pročišćeni anatoksin. Sam toksin mora biti sterilan, a novi zahtjev se postavio za čistoću. Kako kultura bakterije može sadržavati razne proteine, novi je zahtjev da takav anatoksin sadrži najmanje 1000 Lf jedinica na miligram proteinskog dušika. Lf je jedinica koja definira aktivnost anatoksina i određuje se biološkim ispitivanjem u kontroli kvalitete. Kad bi bilo premalo, to bi značilo da osim anatoksina u tom ima drugih proteina u većoj količini. Oni bi potencijalno mogli biti i štetni, pa je ovakav zahtjev doživljen pozitivno među medicinskim djelatnicima radi sigurnosti pacijenata.

Farmakopeja, logično, traži da takav anatoksin bude sterilan. Ovaj zahtjev prije nije postojao. No, najvažnije od svega je nešto potencijalno vrlo opasno. Anatoksin nije više toksičan kada se „obradi“ formaldehidom. No, prije dosta desetljeća uočilo se kako anatoksin na povišenoj temperaturi može ponovo postati opasni toksin. Posebnom pažnjom u proizvodnji to se izbjegava, ali se za svaku seriju cjepiva to mora dokazati. Anatoksin se drži 6 tjedana na temperaturi od 37 °C, a potom se ispituje da li je postao opasan. To zovemo i ispitivanjem ireverzibilnosti anatoksina. Kao što vidite iz ova dva primjera, postali smo stroži i sigurniji nego u prošlosti. Tek takav pročišćeni anatoksin smije se koristiti u daljnjim koracima proizvodnje cjepiva.

Samo cjepivo kao i slučaju stare farmakopeje, mora biti sterilno. No, ne postoji više „naredba“ da sadrži konzervanse jer mnoga današnja cjepiva ga niti ne sadrže. Koristi li se, mora mu se odrediti koncentracija. Sjetimo se, nekoć je cjepivo protiv tetanusa redovno je sadržavalo živin konzervans, danas ga više ne sadrže. Mora se odrediti i sadržaj aluminija koji ne smije prelaziti dozu od 1,25mg po pojedinačnoj dozi. Današnja cjepiva sadrže ga često daleko manje, primjerice kombinirano cjepivo Hexacima sadrži ga 0,6mg po dozi. 

Aktivnost prema novim zahtjevima mora biti 40 međunarodnih jedinica po dozi s tim što se precizira i statistička definicija doze kako bi se izbjegle pogreške u računanju i propustile premale doze. Nova farmakopeja propisuje obavezno ispitivanje ostatka formaldehida. Premda se formaldehid uklanja, mali dio ga može zaostati, ali farmakopeja je jasna. Ne više od 0,2 g/L, što je 0,2 mg/mL, odnosno manje od 100 mikrograma po ljudskoj dozi. Kao što sam već najavio, to je i tema sljedećeg posta.

 
Farmakopeja nekima izgleda birokratska, ali ona propisuje nužne korake. Je li anatoksin u cjepivu tetanusa dovoljno „čist“? Sadrži li cjepivo minimalnu količinu formaldehida? Je li sterilno? Je li anatoksin stabilan bez šanse za „povratak“ u opasni toksin? Je li općenito sigurno? Ima li dovoljno nisku razinu aluminija? Stvara li dovoljni imunološki odgovor? Sve su to pitanja koja, uz sve druge pažnje, proizvođač mora odgovoriti prije no se pusti serija cjepiva u promet.
Literatura:
  1. La Pharmacopée Européenne 9e Edition
Podijelite dalje

dr.sc. Stribor Marković mag.pharm.

1992. godine upisujem studije medicinske biokemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Nakon završene četiri godine studija odlučujem upisati i studij farmacije. Svoj tadašnji znanstveni interes imao sam prilike razviti radeći kroz dvije godine diplomski rad kod dr. Blaženke Grahovac i cijelom tadašnjem timu Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu u čijem sam laboratoriju imao prilike napraviti svoje prve korake. Diplomirao sam na temu molekularnog određivanja vrste Borrelia burgdorferi sensu lato u kliničkim uzorcima. Zahvalan sam i drugoj mentorici, profesorici Marici Medić-Šarić na gotovo majčinskoj podršci i na prvoj znanstvenoj publikaciji. 1998. godine diplomirao sam oba studija i stekao titule magistra farmacije i diplomiranog inženjera medicinske biokemije. Vrlo kratko sam 1998. godine radio kao asistent na zavodu za organsku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, a već iste godine zapošljavam se u istraživačkom institutu PLIVA d.d. čiji sam stipendist bio dvije godine. Počeo sam raditi kao istraživač u grupi koja se bavila istraživanjem novih protuupalnih lijekova kod dr. Mladena Merćepa. Njemu sam zahvalan, kao i svim kolegama, na svemu što sam naučio u znanosti, a toga je bilo puno. Biram li između istraživanja u industriji i akademskom okružju odabirem industrijsko okružje. Plod toga je nekoliko znanstvenih publikacija i više patenata. Postajem direktor istraživačkog programa u PLIVA d.d., a potom i voditelj stanične biologije u GlaxoSmithKline (GSK). Teško je nabrojati sve što sam prošao u znanstvenom iskustvu, od in vivo modela, molekularne i stanične biologije i niza tehnika. Smatram to privilegijom jer današnji koncept znanosti u industriji katkad više ograniči ljude nego im daje slobode. Više se ne smatram istraživačem i znanstvenikom, premda je, tko zna, jednom moguće da se vratim na taj posao. Ne volim ni da me tako zovu jer se ne volim krivo predstavljati. Kao prilog svoje povijesti prilažem listu radova. Ipak, ta povijest posla mi je dala puno vrijednog i zahvalan sam nekima omraženoj farmaceutskoj industriji na svemu što znam. 2005. godine postao sam doktor farmaceutskih znanosti s temom disertacije „Konjugati makrolida i glukokortikoida kao nova klasa protuupalnih lijekova.“ 2011. godine igrom neobičnog slučaja zaposlit ću se u Imunološkom zavodu d.d. najprije na Zavodu za transfuzijsku medicinu, a potom i kao direktor kvalitete. Bez obzira na težinu, to mi je bila velika privilegija i naučiti suptilnosti kontrole kvalitete cjepiva i proizvoda ljudske plazme obogati čovjeka za nivo striktnosti u kvaliteti koju druge grane industrije jedva dosežu. Bila mi je teška odluka otići i dan danas mi je žao te institucije i predivnih kolega koje sam tamo upoznao. Gdje su tu eterična ulja i biljke? Bezazleni tečaj aromamasaže u Aromari 2001. godine na kraju se pretvorio u hobi i interes. Zahvalan sam svojoj tadašnjoj tvrtki da je to bez problema ne samo tolerirala već su me i neki kolege ohrabrivali. Stekao sam samo jednu impresiju: svijet ljekovitih biljaka i eteričnih ulja je kaotični divlji Zapad u odnosu na striktnost svijeta farmaceutske industrije. U njemu ima potencijala koji treba razviti. Vremenom, to mi je postao moj glavni posao. Trebao sam položiti test i vlastite naivnosti i vremenom sam izgradio sve jasniji stav što je u tom svijetu prirodnih tvari i lijekova smisleno, a što je odnijela povijest. Svijet New Age-a ostavio je gorke uspomene na svijet „alternative“ i o tome trebam jednom napisati knjigu. Moj interes prema biljkama proširio se davno u svijet kozmetike, ali osobno ružno iskustvo dr. Stribor kozmetike udaljilo me još prije 3 godine od tog svijeta. Što sam znao, prenio sam na Plantageu kao mali hommage tom vremenu. Ako ikada nadrastem to gorko iskustvo ovaj interes, barem u smislu hobija, možda će se vratiti. Da bi se to desilo, ono staro prvo mora umrijeti, ali o tome više ne odlučujem ja. Moj današnji svijet je uvijek podređen osobnom učenju i iskustvu. Savjetujem pacijente i drago mi je što sam uopće prvi u struci razvio takav koncept koji je dio posla XXI. Stoljeća. Zahvaljujem se Atlantic Farmacia na uspješnoj suradnji kroz godine. Educiram puno druge i iz povijesti svojih prethodnih poslova pokušavam prenijeti svoja iskustva drugima i poraditi na općem znanju ne samo medicinskih djelatnika već cijelog društva. Aktivno pišem na Facebooku, izdao sam knjigu koja je plod tog pisanja, u grupi Samoniklog jestivog bilja, ali i u grupi Cijepljenje/vakcinacija – grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice, čime se zahvaljujem Imunološkom zavodu. Znam biti težak, premda sam uglavnom blagog karaktera. Tvrdoglav sam, ponekad prednost, katkad mana. Tko me povrijedio/la i financijski iskoristio/la, zauvijek ima zatvorena vrata. Nisam zlopamtilo osim u ekstremima kojih, srećom, nema puno. Na prste dvije ruke. Volim planinariti, to već mnogi znaju. Volim biljke ali i sve prirodne znanosti. Govorim francuski i engleski jezik. Više na: https://www.plantagea.hr/o-meni/