Farmakopeja? Brrr…

Započet ću, paradoksalno, s krajem priče. Danas su cjepiva bolje kontrolirana nego u desetljećima prije. Ovu izjavu ne pišem olako i da bismo to objasnili, bit će potreban mali serijal a priču započinjemo cjepivom protiv tetanusa.

Ponekad nalazim na internetu priče kako su nekoć cjepiva bila bolja, kvalitetnija, čak katkad znam nalaziti opise kako su bila „prirodna“. Vrijeme je otvoriti stare knjige i usporediti ih na primjeru jednog običnog cjepiva protiv tetanusa. Farmakopeje su knjige koje već stoljećima propisuju kvalitetu lijekova, a kako je naše znanje raslo tako su rasli i zahtjevi Farmakopeja. Usporedimo sadašnju Europsku farmakopeju koja postavlja zahtjeve kvalitete današnjih cjepiva i posljednju Jugoslavensku farmakopeju IV (Ph Jug IV) koja je postavljala zahtjeve za cjepiva u osamdesetim godinama.

Sama opća shema proizvodnja cjepiva protiv tetanusa je jednostavna za shvatiti. Opreznim uzgojem bakterije koja uzrokuje tetanus, Clostridium tetani, skuplja se njegov toksin. Taj toksin je protein, iznimno je opasan i odgovoran je za nastanak bolesti. Toksin tetanusa je jedan od najmoćnijih otrova koje poznajemo. Doslovce mikrogrami tog otrova mogu biti smrtonosni. Bez obzira na to što je moćan otrov slabo potiče imunološki odgovor. Čak i ako preživimo tetanus slabo ćemo razviti imunitet protiv njega: ima ga malo i njegov mehanizam djelovanja i put u organizmu štiti ga od imunološkog sustava. Za razliku od, primjerice, uzročnika velikih boginja koji je nestao zahvaljujući kampanji cijepljenja, uzročnik tetanusa je uvijek oko nas i ostat će oko nas kao dio mikrobioma (ukupnosti mikroorganizama) zemlje. Činjenicu da je svugdje oko nas pametno je zapamtiti.

Toksin će se pročistiti i pomiješati s formaldehidom. Formaldehid i strah od njega bit će tema sljedećeg članka. Formaldehid reagira sa svim proteinima. Još 1890. godine dvojica istraživača, Emil von Behring i Kitasato Shibasaburo, otkrili su kako toksin tetanusa, kada se obradi formaldehidom, gubi na toksičnosti ali dobro potiče imunološki odgovor, snažnije od „originalnog“ toksina. Taj podatak potvrdila su brojna kasnija istraživanja. Formaldehid se nakon tog koraka uklanja i „prerađeni“ toksin postaje anatoksin (toksoid), tvar koja neće izazvati trovanje već samo imunizaciju i zaštitu od tetanusa. Radi boljeg stvaranja trajnijeg imuniteta, anatoksin se adsorbira, veže, za aluminijeve spojeve, hidroksid ili fosfat. Takvi pojačivači odgovora nazivaju se adjuvansi. I ovom temom pozabavit ćemo se kasnije.

Cjepivo tetanusa moralo je zadovoljavati izgled suspenzije. Pojedinačna doza smjela je sadržavati najviše 1,25mg aluminija, nije smjelo biti toksično (otrovno) kada se daje zamorcima. Jedna ljudska doza morala je sadržavati najmanje 30 međunarodnih jedinica. Cjepivo je moralo biti sterilno a farmakopeja je zahtijevala i konzervans.

Prvo precizira što sadrži pročišćeni anatoksin. Sam toksin mora biti sterilan, a novi zahtjev se postavio za čistoću. Kako kultura bakterije može sadržavati razne proteine, novi je zahtjev da takav anatoksin sadrži najmanje 1000 Lf jedinica na miligram proteinskog dušika. Lf je jedinica koja definira aktivnost anatoksina i određuje se biološkim ispitivanjem u kontroli kvalitete. Kad bi bilo premalo, to bi značilo da osim anatoksina u tom ima drugih proteina u većoj količini. Oni bi potencijalno mogli biti i štetni, pa je ovakav zahtjev doživljen pozitivno među medicinskim djelatnicima radi sigurnosti pacijenata.

Samo cjepivo kao i slučaju stare farmakopeje, mora biti sterilno. No, ne postoji više „naredba“ da sadrži konzervanse jer mnoga današnja cjepiva ga niti ne sadrže. Koristi li se, mora mu se odrediti koncentracija. Sjetimo se, nekoć je cjepivo protiv tetanusa redovno je sadržavalo živin konzervans, danas ga više ne sadrže. Mora se odrediti i sadržaj aluminija koji ne smije prelaziti dozu od 1,25mg po pojedinačnoj dozi. Današnja cjepiva sadrže ga često daleko manje, primjerice kombinirano cjepivo Hexacima sadrži ga 0,6mg po dozi. 

Aktivnost prema novim zahtjevima mora biti 40 međunarodnih jedinica po dozi s tim što se precizira i statistička definicija doze kako bi se izbjegle pogreške u računanju i propustile premale doze. Nova farmakopeja propisuje obavezno ispitivanje ostatka formaldehida. Premda se formaldehid uklanja, mali dio ga može zaostati, ali farmakopeja je jasna. Ne više od 0,2 g/L, što je 0,2 mg/mL, odnosno manje od 100 mikrograma po ljudskoj dozi. Kao što sam već najavio, to je i tema sljedećeg posta.