Grace Rossow: živjeti s poliom

Grace Rossow: živjeti s poliom

Grace Rossow je divna mlada žena koja živi s dječjom paralizom od dojenačke dobi. Ovo je njena priča:
 
Pozdrav svima!!
Zovem se Grace i oboljela sam od dječje paralize 1992. u Nangpuru, Indiji. Sa dva tjedna starosti ostavljena sam u sirotištu i živjela sam tamo do trinaestog mjeseca starosti. Negdje između četvrtog i devetog mjeseca oboljela sam od dječje paralize.
 
 
Grace Rossow
Moja posvojiteljska obitelj nije znala kada sam točno oboljela jer im za paralizu nije rečeno do mog dolaska u SAD. Paraliza je nastupila kasnije. Moguće je i da nisu rekli mojim posvojiteljima za bolest da se posvojitelji ne bi predomislili o posvajanju.
 
Zbog paralize imam slaba leđa, slab mjehur, slabe kukove. Paraliza je zahvatila moju lijevu nogu od bedrene kosti naniže. Ne mogu pokretati kuk niti gležanj. Više o tome kasnije…
 
Kad sam došla u Saint Louis, Missouri, odveli su me u bolnicu Shriners na pregled. Tada smo već znali da imam paralitički tip dječje paralize i moja litiotibijalna tetiva i ahilova tetiva bile su vrlo stegnute. Zbog toga nisam mogla prilagoditi nogu. To su popravile operacija i gips. Kad sam bila starija, u bolnici Shriners mi je stavljena ortotska proteza koja mi pomaže dok hodam. Ta proteza je napravljena tako da su uzeli odlijev moje noge, tako da mi savršeno pristaje. Cijeli postupak izrade traje 6 tjedana. Promijenila sam više proteza tijekom života.
 
Odrastajući u Saint Louisu imala sam mnogo prilika. Moji roditelji željeli su da se bavim kakvim god aktivnostima sam željela, ne dozvoljavajući da me omete moja dijagnoza. Okušala sam se u plesu, karateu, izvannastavnim klubovima, košarci u invalidskim kolicima i na kraju se zaljubila u ulogu tehničkog asistenta u dramskoj grupi gdje su me prihvatili kao ravnopravnog člana i nitko me nije smatrao invalidom.
 
Kako sam odrastala, bile su mi potrebne razne operacije zbog nuspojava dječje paralize. Do sada sam imala 15 ortopedskih operacija. Prva operacija, koju sam već spomenula, pomogla je da mi se opusti noga i da imam bolju kontrolu kuka. 2002. stavljen mi je vanjski fiksator na lijevu nogu da je produlji. Da bi se nečija noga produljila, liječnik lomi tibiju i fibulu i zato se stavlja vanjski fiksator, proteza za potporu dok kosti ne zacijele. Zbog toga sam provela 6 tjedana u bolnici dok su mi polako produljivali nogu. Nosila sam fiksator 7 mjeseci dok kosti nisu zacijelile.
 
Nakon toga nisam mogla sudjelovati ni u kakvoj tjelesnoj aktivnosti 5 godina. Zahvaljujući tome kosti su mi potpuno zacijelile. Nažalost, imam osteoporozu u lijevoj nozi, tako da je i dalje veoma krhka. Slomila sam tu nogu 2000., 2001., 2006., 2011., i 2017. godine.
 
Saint Louis mi je također omogućio moj najdraži hobi: zagovaranje Shrinersa i vakcina. Bolnica Shriners osnovana je 1920. zbog borbe protiv dječje paralize. Sjedište im je u Tampi, Floridi. Kroz godine su liječili tisuće oboljelih od dječje paralize, ja sam jedna od posljednjih pacijenata koje su do sada liječili.
 
Direktor za odnose s javnošću Shrinersa upitao me bih li bila zagovornik. Počela sam nastupima u promotivnim videima bolnice i zaljubila se! Od tada sam gostovala u Rotary Clubovima, sportskim ekipama, vijestima lokalnih TV postaja, i čime se najviše ponosim, gostovala sam pred 22 tisuće ljudi na koncertu Trans – Siberian Orchestre jedne zime!
 
Studirala sam kazneno pravo, abnormalnu psihologiju i javno zdravstvo na fakultetu Sveučilišta Illinoisa. Nažalost, tada su se nanizali problemi sa zdravljem. 2012. sam provela svako malo na hitnim prijemima/ordinacijama zbog bolova u nozi, uzrokovanih živcima koji ne rade, a zbog toga mi često noga nasumično “zaspe”.
 
Prvi veliki zdravstveni problem na koji sam naišla su kronične infekcije (upale?) urinarnog trakta te infekcije bubrega, zbog čega dolazi jer je paraliza zahvatila i moj mjehur. Zbog ovog ne mogu pravilno mokriti i nekad se mokraća vraća u moje bubrege, zbog čega sam bila hospitalizirana više puta.
 
Zato sam morala odgoditi promociju diplome. Oko dvije godine sam imala prosječno tri upale urinarnog trakta ili bubrega mjesečno dok to nije donekle dovedeno u kontrolu. I danas ih dobivam, ali rjeđe.
 
Nuspojava dječje paralize koja me daleko najviše živcira je fenomen zvan “polio cold” – polio hladnoća. Svi oboljeli od dječje paralize žale se da im je hladno. Kad sam to spomenula svom neurologu, potvrdio je da se svi žalimo na hladnoću, ali ne mogu nam pomoći osim da nam savjetuju topliju odjeću. Saznali smo da virus dječje paralize utječe na hipotalamus. Hipotalamus se nalazi u mozgu i regulira autonomni živčani sustav, koji upravlja funkciiama organizma koje koristimo nesvjesno. To su disanje, otkucaji srca, tjelesna temperatura…
 
Specifični dio hipotalamusa na kojeg polio utječe regulira tjelesnu temperaturu. Nemam načima da se ugrijem i da mi ostane toplo. S druge strane, jako brzo se pregrijem. Nažalost, baš uvijek mi je hladno. Na poslu živim kraj grijača prostorije i kod kuće cijeli dan pod pokrivačima.
 
Sada kad ste pročitali o mom zdravstvenom životu, da Vam predstavim svoj privatni život! Ljubitelj sam mačaka i žustri zagovornik vakcina i zdravlja žena. Zbog života s poliom i odrastanja uz medicinu zavoljela sam medicinu.
 
Trenutno sam zaposlena u očnoj klinici gdje vadim krv. Imam sreće što radim posao gdje mogu sjediti i štedjeti nogu. Također volim provoditi vrijeme s dečkom, s prijateljima virtualno i zagovarati cijepljenje!
 
Grace Rossow
5/5
Podijelite dalje