Hoće li COVID cjepiva uzrokovati nastanak raka? – II dio

Njegove insinuacije temelje se na retrotranspozonima – dijelovima našeg genoma koji se mogu izrezivati iz njega, prepisati u RNA i onda skočiti na neko drugo mjesto u genomu pretvaranjem RNA natrag u DNK. Taj zadnji korak pretvaranja RNA u DNA zove se reverzna transkripcija te ga odrađuje enzim reverzna transkriptaza koja se nalazi u jednoj vrsti retrotranspozona koju Lošo spomnije -LINE-1.

 

Dakle, Lošo vjeruje da bi LINE-1 mogao pokupiti mRNA iz cjepiva, prevesti je u DNA i onda zalijepiti negdje u genom stanice što bi valjda dovelo do kidanja gena, mutacija i onda tumora. Zašto to nije izgledno, u najkraćim crtama:

 

 1. Da bi nešto imalo efekt na DNA stanice, mora ući u jezgru. mRNA iz cjepiva je dostavljena gola. Stvari ne mogu samo tako ući u jezgru stanice (kroz tzv. komplekse nuklearnih pora), već to nešto mora 1. biti proteinsko ili povezano s proteinima i 2. imati propusnicu (tzv. NLS). Ni to nije tako jednostavno kako zvuči jer tu propusnicu sada moraju prepoznati proteini importini koji zovu jednog ‘čovjeka’ pa drugog dok se konačno to nešto ne dovede u jezgru.

 

2. Iako je daleko izglednije da se tim načinom RNA SARS-CoV-2 virusa (koje ima nekoliko redova veličine više nego nakon cjepiva i aktivno se stvara) ugradi u našu DNA, niti to nije uvjerljivo pokazano. Studija koja je to pokazala učinila je to namjernim preopterećenjem sustava (koristeći stanice koje već izražavaju puno LINE i dodavši još LINE izvana). Ipak, kada su te studije ponovljene (čak koristeći iste stanice), nađeno je da je sama ugradnja posljedica greške (artefakta) tj. sama tehnika koja je korištena za analizu stvara takve kimerne transkripte.

 

3. Naše stanice prirodno stvaraju tisuće naših vlastitih mRNA cijelo vrijeme (za kodiranje niza drugih proteina). Dakle, mRNA cjepiva je samo prolazni gost i to u značajnoj manjini u odnosu na naše mRNA koje, da je ova slutnja realistična, bi imale daleko veću mogućnost za ugradnju u DNA. Kad bi se naše mRNA mogle tako nasumično umetnuti u DNA, to bi pokvarilo način na koji proizvodite proteine. Također bi pokvario vaš genom, koji se prenosi na buduće stanice i generacije. Životni oblici koji to čine ne bi preživjeli.

 

4. Iako postoji oko 500 – 600 000 LINE sekvenci u genomu, tek oko 60-ak kopija ima potencijal za ‘skakanje i kopiranje’, a još manje, njih 5-6 su aktivni (vrući LINE-1). Naravno, niti oni nisu jednako prisutni u svim stanicama pa se nameće pitanje kolika je šansa da LINE *pogriješi i uzme i prepiše cjepnu mRNA u moru drugih i zalijepi je u genom tijekom njenog kratkog života u stanici.

 

*reverzna transkriptaza nije sposobna uzeti bilu koju RNA i kopirati je. One zahtijevaju kratki dio DNA (primer) koji se mora točno vezati kao patentni zatvarač za točno specifičnu RNA. Tako i rev.transkriptaza LINE preferira uzeti svoju RNA i uzimanje bilo koje druge je jako neizgledno.

 

Sljedeća bojazan je bila da bi spike mogao inducirati rak jer je jedna, opet upitna studija, našla spike protein u jezgri stanica i sugerirala da on ometa rad proteina popravka DNA što bi dovelo do povećane stope mutacija, a te mutacije do raka? 

 

Autori u studiji koriste stanice embrionalnog bubrega. One se lako transfeciraju (lako se u njih ubaci željen sadržaj) te su modificirane da promoviraju maksimalnu produkciju proteina. Oni dakle koriste pogodne i nerelevantne stanice (da su transfekciju pokušali izvesti s nekom drugom staničnom linijom vjerojatno ne bi uspjeli) da bi producirali željeni efekt.

 

Iako sugeriraju da se spike lokalizira u jezgri, poznato je da ovakav prekomjerni izražaj normalno citoplazmatskog proteina može rezultirati njegovim nakupljanjem u jezgri. Sukladno, rad iz daleko prestižnijeg časopisa Nature pokazala je da je lokalizacija spike-a isključivo u citoplazmi, ne jezgri stanice.

 

*odmah ću navesti da se sporna studija isključivo bavila spike-om VIRUSA. Spike cjepiva je stabiliziran i ovi rezultati se ne mogu samo tako jednostavno preslikati.

 

Studija je također jako loše dizajnirana i vjerojatno nereproducibilna. Primjerice, jedna od ključnih stvari svakog eksperimenta su pozitivna i negativna kontrola (npr. tretmani za koji je poznato da utječu/ne utječu na popravak DNA kako bi se uvjeti pokusa potvrdili kao valjani). Ova studija ih nema.

 

Također krivo su koristili test kojim su htjeli pokazati DNA oštećenje (COMET test – mjeri se najprije oštećenje DNA neposredno nakon poticanja oštećenja te zatim popravak da se vidi ima li defekta u popravku). Oni su mjerili samo oštećenje te se iz toga nikakav zaključak o poremetnji popravka DNA NE može prikazati.

 

Kao što sam spomenuo u 1. dijelu, čak i da je ovo istina, trajne promjene na više razina integracije DNA (ne prolazna poremetnja 2 proteina popravka DNA) su potrebne kako bi krenuo neki štetni efekt. Stanice mišića u koje ulazi mrna iz cjepiva se ne dijele i nemaju niti potrebu za popravkom DNA. Uostalom, neispravan popravak DNA svakako ne igra u korist stanicama raka koje su genetski nestabilne i to bi im stvorilo više štete nego korist.

 

Pozabavimo se dalje vektorskim cjepivima pošto one nose DNA kao uputu za nastanak spike-a i kao takva ona mora ući u jezgru. Ima li tu opasnosti?

 

Odmah u startu, jasni su navodi službenih dokumenata EMA-e i FDA: COVID vektorska cjepiva (astrazenecam johnson, sputnik) imaju DNA koja ne dolazi u doticaj sa našim genetskim materijalom, već postoji kao zasebna porcija unutar jezgre te slijedom toga nije bilo izvještaja o značajnoj integraciji adenovirusne DNA u genom domaćina.

 

Adenovirusi se obično rabe u pogledu genske terapije – gdje je cilj izmjena genetičkog materijala. No i tu je pokazano da stopa mutacija mutacija nije ništa veća ili je čak manja od stope mutacija koje se normalno događaju u tijelu- Dodajmo tome da količina adenovirusa i DNA koja se primjenjuje npr. s cjepivom AstraZeneca (50×109 viriona po dozi cjepiva, što je ekvivalentno oko 2,5 µg adenovirusne DNA po dozi), niža je od one u mnogim režimima genske terapije.

 

Adenovirusna cjepiva nemaju nikakve alate niti mašineriju za izmjenu naše DNA (enzime helikazu, integrazu, ligazu…, niti mašineriju CRISPR tehnlogije).

 

Adenovirusna cjepiva su lišena dodatnih gena koji bi eventulano mogli djelovati na nekontroliranu DNA sintezu i izbjegavanje stanične smrti (E1A, E1B).

 

Sjetite se svakog puta kad ste bili prehlađeni ili imali probavne smetnje u životu. Adenovirusi su tu česti uzročnici tih problema, no ne i raka u ljudi.

 

*iako Astrazeneca koristi adenovirus čimpanze, ljudi i čimpanze pokazuju veliku genetičku sličnost pa nikakvi neočekivani efekti se ne očekuju, a taj i mnogi drugi vektori čimpanzi korišteni su u kliničkim studijima cjepiva protiv ebole, malarije, RSV-a, HIV-a i HCV-a uz pokazanu sigurnost.

 

Ljudi koji su cijepljeni inaktiviranim cjepivima kao što je sinopharm i sinovac također ne trebaju brinuti jer kad inkativirani virus uđe u antigen predočnu stanicu on biva uništen, a spike sa njegove površine se pocijepa i prezenitira na membrani. Ovdje nema potrebe niti se događa bilo kakvo prevođenje mRNA iz takvog virusa (niti interakcija sa jezgrom) jer je spike već u gotovom obliku dostupan u takvim cjepivima.

 

Iako je sam proces dolaska do čina integracije (koja bi dovela do mutacije pa raka) izuzetno neizgledan zbog niza gore navedenih razloga između ostalog…

 

 1. kratkog života i Mrna I DNA u našim stanicama koje će ubrzo podleći uništenju rnazama i dnazama.

 2. nedostatku mašinerije, sposobnosti i potrebe za miješanje u našu DNA kako bi proizveli efekt.

 

…ako bi se kojim slučajem DNA cjepiva ugradila, morala bi to učiniti preko nejneefikasnijeg mehanizma – spontane integracije. Koje su posljedice?

 

a) DNA iz cjepiva mogla bi postati samo utišani segment tj. pseudogen, bez ikakve sposobnosti da dozove mašineriju stanice i proizvede ikakav efekt.

b) Ako dobije jackpot i stabilno se ugradi (nizvodno od promotora), može dozvati mašineriju stanice i stanica bi proizvodila spike protein. Svaka takva stanica će biti uništena, a posljedice nikakve jer se radi o ionaku malom broju stanica.

c) Ako se ugradi usred nekog gena, mogli bi dobiti mutirani protein koji će kao takav biti izražen na površini, prepoznat od strane imuniteta i opet – stanica ubijena.

 

Na kraju svega ne zaboravite da je proces nastanka raka višestupanjski proces koji zahtijeva mnoge različite mutacije u našoj DNK i poremećaje na više razina kontrole. Niti sama nepopravljena mutacija koju bi izazvala integracija genetskom materijala iz cjepiva u neki važan gen ne bi bila dostatna za rak,. Npr virus HIV-a se redovito integrira u DNA, no to nije ono što je presudno za nastanak raka u tih ljudi, već pomor CD4 limfocita što uništava sposobnost imunog sustava da na vrijeme detektira i ukloni opasnost.

 

Scenarij u kojem bi COVID cjepiva svojim kratkim djelovanjem djelovala na višestupanjski i inače dugotrajan proces karcinogeneze te izazvala više desetaka mutacija u pravim genima u pravo vrijeme, a niti jedna od njih ne bi bila popravljena ili otkrivena i eliminirana od strane imunološkog sustava, nevjerojatno je nerealan.

 

 

REF:

file:///C:/Users/User%20PC/Desktop/%C5%A0TAMPAR/viruses-13-01493-v2.pdf

file:///C:/Users/User%20PC/Desktop/%C5%A0TAMPAR/No_evidence_of_human_genome_integration_of_SARS-Co.pdf