Ima li smisla razgovarati s osobama koje odbijaju cijepljenje?

Situacija je to s kojom su se mnogi ljudi susreli; ne nužno samo liječnici u ordinaciji, već i “obični ljudi” u običnom, razgovoru ugodnom: s druge strane imate osobu koja ima negativan stav o cijepljenju. 

U razgovoru ugodnom niste obavezni nastaviti temu koja nije zabavna, koja bi mogla narušiti odnose i koja, na kraju, obično završi tako da niti jedna strana ne odstupi od svog mišljenja; korisnije je takvo vrijeme potrošiti na kvalitetnije oblike socijalizacije, zajedničke teme ili kakvu šalu. 

Ako ste zdravstveni radnik, situacija je drugačija: na radnom mjestu imate obavezu zastupati stavove struke i znanstveno utemeljene činjenice, a to možda želite nastaviti raditi i u svoje slobodno vrijeme. No, s druge strane nalazi se osoba koja ne želi čuti vaše stavove, koja je “naoružana” “znanjem” prikupljenim na raznim on-line adresama, vrlo rijetko znanstveno relevantnim. Kako s takvima?

Sugovornike koji se protive cijepljenju možemo (načelno) podijeliti u dvije grupe: one koji su u strahu i one koji su izgradili svoj stav. Mnogi roditelji male djece spadaju u onu prvu, uplašenu grupu – dijelom i zbog toga što, u najboljoj namjeri istražujući što je za njihovo dijete dobro, bivaju bombardirani dezinformacijama i proturječnim argumentima. Ne pomaže mnogo činjenica da su znanstveni dokazi objektivni i depersonalizirani. Edukacija takvih ljudi moguća je. Čak i kroz igru. 

Druga grupa su ljudi koji su izgradili svoj čvrsti stav na osnovu nekakvih informacija i kojima je taj stav postao na neki način dio njihove osobe: identificirajući se sa svojim stavom, takvi ljudi imaju čvrst životni oslonac i identifikator, nešto što pojačava njihov osjećaj identiteta. I njih je moguće educirati, ali uz puno više truda. 

Posvetimo se, dakle, onoj prvoj grupi: ljudi koji tragaju za istinom, koji su uplašeni i zabrinuti, koji na kraju krajeva posve razložno žele čuti obje strane jer zbog nedostatka informacija objema stranama daju podjednaku važnost. 

Istraživanje pod naslovom: “Effective strategies for rebutting science denialism in public discussions“ istražilo je dva moguća načina komuniciranja s osobama koje zastupaju (ili samo razmatraju) stavove protiv cijepljenja: pobijanje argumenata i otkrivanje metodologije. 

Pobijanje argumenata logičan je i često prvi korak korišten u educiranju: “argument kojeg mi iznosiš nije valjan jer je točan podatak taj-i-taj; evo, izvoli znanstveni rad koji to potvrđuje”. 

Drugi, teži oblik razuvjeravanja, iziskuje temeljito poznavanje materije i znanstvenog pristupa, a svodi se na razotkrivanje metodologije kojom protivnici cijepljenja grade svoj argument koji je često sličan znanstvenom pristupu, a što je zanimljivije – vrlo često za izgradnju argumenta koriste logičke i metodološke omaške koje znanost izbjegava; drugim riječima, u metodologiji izrade antivakcinacijskog argumenta, autori se često služe selektivnošću u izboru i prezentaciji podataka, pogrešnim zaključivanjem, izmišljanjem podataka i drugim stvarima koje u znanosti predstavljaju nedopustive propuste. 

Istraživači su proveli istraživanje na relativno malom broju (1773) sudionika koje su izložili slušanju debate o cijepljenju. Istraživanje je pokazalo kako su sudionici bili manje skloni cijepljenju ako su izloženi stavovima protivnika cijepljenja. 

No, isto tako pokazalo se kako obje navedene taktike imaju učinka u edukaciji; drugim riječima, pokazalo se kako se, suprotno stavu da polemiziranje s protivnicima cijepljenja više koristi nego što šteti njihovom cilju (privoliti što više ljudi na svoju stranu), obje taktike smanjuju utjecaj protivnika cijepljenja na stavove ispitanika. Korištenje obje taktike istovremeno nije pokazalo značajno poboljšanje efekta u odnosu na korištenje samo jedne taktike.

S druge strane, istraživanje pokazuje i da je učinkovitost ovisna o dinamici društva: jedan od eksperimenata bavio se klimatskim promjenama umjesto cijepljenjem, i tu su rezultati bili drugačiji, što implicira kako su stavovi društva i društveni utjecaji faktori koji snažno utječu na stavove ispitanika. 

Autori također upozoravaju da su taktike efikasnije u prevenciji štete nego što su u otklanjanju posljedica; drugim riječima, taktike su najefikasnije kad osobu educiraju o tome kakve argumente mogu očekivati od antivakcinacijskih evangelista, dok su manje efikasne kao sredstva za razuvjeravanje jednom uvjerenih osoba. 

Da je to svojevrsno “cijepljenje razuma” protiv pseudo- i protuznanstvenih argumenata efikasno, pokazuje i simpatična on-line igra, zapravo u igru maskirano istraživanje koje je polučilo rad naslova: “Fake news game confers psychological resistance against online misinformation“ , u kojem je sudionicima ponuđeno da sudjeluju u jednostavnoj on-line igri u kojoj je cilj stvoriti što je moguće razorniji fake news; igra pritom sudionike informira o šest najkorištenijih metodologija stvaranja lažnih vijesti (polariziranje javnosti, ciljanje na emocije, teorije zavjere, trolanje, nijekanje krivnje i korištenje lažnih računa) kako bi im “pomogla” da stvore što uspješniju lažnu vijest. Ono što se pritom događa je da igra sudionike osvještava o alatima i metodama stvaranja lažnih vijesti i dezinformacija, omogućujući im tako da ih prepoznaju i u stvarnom životu. 

Istraživači procjenjuju kako je izloženost ovakvim zabavnim i istovremeno edukativnim sadržajima korisna, jer u primjeru ove igre procjenjuju kako je “kolektivni imunitet” prema lažnim vijestima porastao nakon igranja: podložnost polarizirajućim naslovima opala je kod ispitanika za 10%, dok je podložnost teorijama zavjere opala za 20%. 

Ova istraživanja pokazuju kako ima smisla djelovati preventivno: educirati građane o cijepljenju, ali i ukazivati na trikove kojima se služe protivnici cijepljenja: educirani građani teže će nasjesti na trikove, ali i oni već izloženi profitirat će ako im zdravstveni djelatnici pruže dobre informacije. 

Za kraj – znamo da se svi pitate i da svi želite iskušati – link na igru je ovdje: 

http://www.getbadnews.com/ 

 

Autor: Radoslav Dejanović

5/5
Podijelite dalje