Kako radi imunološki sustav – u slikama

Limfociti B – bacači protutijela

Čudesna protutijela

Protutijela su proteini koje proizvode limfociti B (često poznati i kao plazma stanice), a specijalizirana su za vrlo čvrsto vezanje na točno određenog neprijatelja. Dakle, jedno protutijelo prepoznaje samo jednu prijetnju. Protutijela nalazimo u gotovo svim staničnim tekućinama: krvi, limfi, slini, mlijeku,… Protutijela prolaze kroz posteljicu majke do djeteta te se tako majčina otpornost prenosi na dijete.

Današnja medicina nezamisliva je bez protutijela; koriste se u dijagnostici, istraživanju i sve više kao “pametni lijekovi”, posebno u liječenju raka.

Limfociti B

Limfociti B imaju sposobnost “pamćenja”. Jednom kada se susretnu s nekom prijetnjom, neki limfociti zapamte tu prijetnju i postaju memorijske stanice. Kada se ponovno susretnemo s istom prijetnjom, već imamo spremna protutijela kao i memorijske limfocite B spremne proizvesti još protutijela. Zato smo na neke bolesti imuni jednom kada ih prebolimo. Međutim, mikrobi mogu mutirati, odnosno promijeniti se, pa ih protutijela više ne prepoznaju. Takav mikrob je virus gripe koji se svake godine mijenja i može nas ponovno zaraziti.

Limfociti idu u školu

Svi limfociti nastaju u koštanoj srži. Koštanu srž nalazimo u šupljim dijelovima kostiju. Iz koštane srži, rodilišta limfocita i drugih stanica krvi i imunološkog sustava, limfociti kreću na svoju edukaciju. B-limfociti se educiraju u koštanoj srži, a T- limfociti u timusu, organu koji se nalazi iza vaše prsne kosti.

Ponekad nastane limfocit čiji detektori opasnosti prepoznaju vlastite molekule. Zbog toga se on uništava. Ukoliko se ne uništi, može napasti vlastito tijelo i izazvati autoimunu bolest. Na sreću, velika većina limfocita ne prepoznaju naše vlastite molekule.

Samo oni limfociti koji su naučili ne napadati vlastito tijelo prolaze edukaciju i odlaze iz timusa/koštane srži u krv i limfne čvorove. Oni se sada zovu naivni limfociti jer se nisu nikada susreli s prijetnjom. No kada se susretnu, oni limfociti koji prijetnju prepoznaju, naglo se dijele i uništavaju prijetnju.
Nakon što je opasnost prošla, nema više potrebe za tolikim brojem aktiviranih limfocita pa većina odumire. Međutim, neki ostaju kako bi pri sljedećem susretu s istim neprijateljem mogli reagirati još brže. Ti limfociti se zovu memorijski limfociti i odgovorni su za našu imunost na bolesti koje smo preboljeli ili protiv kojih smo cijepljeni.

Stanice ubojice (NK stanice)

Stanice ubojice vrsta su limfocita, no za razliku od limfocita T i B, imaju više različitih receptora kojim prepoznaju sumnjivce. Jedan limfocit T ili B može prepoznati samo jednog neprijatelja, dok ih stanica ubojica može prepoznati jako puno. Odgovorne su za uklanjanje tumorskih stanica kao i stanica zaraženih virusima. Tumorska transformacija ili zaraza virusom stres je za stanicu, a stanice ubojice znaju prepoznati stanice pod stresom pomoću svojih brojnih stres-detektora. Možda se pitate zašto nam trebaju stanice ubojice za obranu od virusa ili tumora kada imamo limfocite T? Stanice ubojice ubijaju prijetnju puno brže od limfocita T, ali nisu tako učinkovite. One započnu posao uklanjanja prijetnje dok se limfociti T zagrijavaju i educiraju. Također, neki virusi su se naučili sakrivati od limfocita T. Tada su za njihovo uklanjanje iz organizma odgovorne stanice ubojice.

Limfocit T

Limfociti T naša su obrana od neprijatelja koji se sakrivaju u stanicama – poput virusa i nekih mikroba. Ime su dobili po organu u prsnom košu, timusu, u kojem ovi limfociti prolaze edukaciju kako razlikovati svoje stanice i molekule od tuđih. Svaku stanicu na koju naiđu pregledaju svojim detektorima koje u imunologiji zovemo receptorima. Naime, svaka stanica našeg tijela nosi identifikacijske molekule, karakteristične baš za nas. Tako  limfociti T mogu razlikovati zdrave stanice od onih bolesnih, kao i naše od tuđih stanica. Zato se prilikom presađivanja organa mora pronaći donor sa što sličnijim identifikacijskim molekulama. Osim raznih mikroba, limfociti T mogu prepoznati i neke tumorske stanice. Zaražene ili tumorske stanice ubijaju uz pomoć otrovnih granula koje bolesnu stanicu natjeraju na samoubojstvo (apoptozu). Imaju nevjerojatnu moć dijeljenja – dijele se brže od bilo koje druge stanice našeg tijela.  Njihovi detektori mogu detektirati bolesnu stanicu među milijunima zdravih. Konačno, imaju sposobnost memorije pa će slijedeći put još brže ukloniti ponovljenju prijetnju. Zato smo na neke bolesti imuni nakon što smo ih jednom imali. To ne znači da se nećemo opet zaraziti tim mikrobom, nego da će ga limfociti T tako brzo ukloniti da nećemo niti osjetiti da smo bili zaraženi.

Makrofazi

Najveći žderonje našeg tijela su makrofazi. Samo njihovo ime na na grčkom znači veliki žderonja. Jedu sve na što naiđu: mrtve stanice, čestice prašine (u plućima recimo), čestice boje iz tetovaža i najvažnije –  mikrobe. Osim što vole jesti, vole se i pohvaliti svojom proždrljivošću pa na svojoj površini pokazuju drugim imunološkim stanicama što su sve pojeli. Na taj način upozoravaju druge obrambene snage našeg organizma da su susreli neprijatelja. Kako makrofag prepoznaje neprijatleje našeg zdravlja? Na isti način na koji vi prepoznajete policajca – prema odjeći.  Većina mikroba ima staničnu stijenku građenu od molekula kakvih nema u našim stanicama, a koju  makrofazi (i neke druge imunološke stanice, poput stanica ubojica), prepoznaju kao stranu. Primjeri takvih molekula su beta-glukani koji se koriste kao preparati za “podizanje imuniteta”.  Oni zapravo aktiviraju makrofage. Važno je napomenuti da iako ovakvi preparati pokazuju obećavajuće rezultate u pokusima, njihova djelotvornost NIJE do sada potvrđena kliničkim ispitivanjima.

Autor: Vanda Juranic Lisnic, PhD, Assistant Professor