Kako su velike boginje razorile Azteke – i pomogle Španjolskoj da pokore američku civilizaciju prije 500 godina – pbs.org

Nedavno izbijanje epidemije u SAD – u obratilo je pažnju na opasnost ospica. Demokratska Republika Kongo bori se protiv smrtonosne epidemije virusa ebole, koji je pobio stotine.

Epidemije, naravno, nisu novost. I neke rasprostranjene zarazne bolesti utjecale su na tijek ljudske povijesti.

Prije petsto godina, u veljači 1519., Španjolac Hernán Cortés isplovio je s Kube da bi istražio i kolonizirao astečku civilizaciju u unutrašnjosti Meksika. Unutar samo dvije godine, astečki vladar Montezuma je umro, glavni grad Tenochtitlan je osvojen, a Cortés  je pokorio astečko carstvo uime Španjolske. Španjolsko oružje i taktika igrali su ulogu, no najveći su udarac zadale epidemije europskih bolesti.

Osvajanje astečkog carstva

Nakon što je pomogao osvojiti Kubu za Španjolsku, Cortésu je povjereno da vodi ekspediciju na kontinent. Kad je njegova mala flota pristala, naredio je da se njegovi brodovi potope kako bi uklonio mogućnost povlačenja i pokazao koliko je odlučan u svojoj misiji.

Cortés se sa svojih 500 ljudi uputio u unutrašnjost Meksika. Ova regija bila je dom astečke civilizacije, za koju se procjenjuje da je tada imala oko 16 milijuna stanovnika. Putem podjarmljivanja lokalnog stanovništva i naplate danaka, Azteci su izgradili veliki otočni grad Tenochtitlan, na jezeru Texcoco, a vladali su prostorom od oko 200 000 kilometara kvadratnih.

Nakon što je otkrio sveopću ogorčenost koju je lokalno stanovništvo osjećalo prema prijestolnici i vladaru, Cortés je sklopio savez s mnogim urođenicima. Iako ih je brojčano bilo daleko manje, Cortés i njegova malena vojska umarširala je u Tenochtitlan, gdje ih je Montezuma primio s poštovanjem. Zauzvrat, Cortés je zarobio Montezumu.

Cortésu je trebalo dvije godine, ali napokon je osvojio astečku prijestolnicu u kolovozu 1521. Njegov saveznik u toj borbi bile su europske klice koje su on i njegovi ljudi nesvjesno donijeli sa sobom.

Cortésovo mikroskopsko tajno oružje

Iako je Cortés bio vješt vojskovođa, on i njegova vojska od možda tisuću Španjolaca i saveznika urođenika ne bi uspjela savladati grad od 200 000 stanovnika bez pomoći. Ta pomoć došla je u obliku epidemije velikih boginja, koja se postepeno širila s obale u unutrašnjost Meksika i desetkovala gusto naseljen Tenochtitlan 1520., smanjujući stanovništvo za 40% u samo godinu dana.

Velike boginje uzrokovane su udisanjem virusa. Bolest uzrokuje groznicu, povraćanje i osip, a zatim prekriva tijelo plikovima punjenim tekućinom, koji se pretvaraju u kraste koje ostavljaju ožiljke. Otprilike jedna trećina oboljelih umre, a još jedna trećina obično oslijepi.

Velike boginje postojale su u drevnim civilizacijama Egipta, Indije i Kine. Zadržala se kao endemska bolest tisućljećima, a u Europu je stigla u 11. stoljeću za vrijeme križarskih ratova. Kad su Europljani započeli istraživati i kolonizirati ostale dijelove svijeta, ponijeli su velike boginje sa sobom.

Autohtono stanovništvo Amerika, uključujući i Azteke, bilo je posebno osjetljivo jer nikada nije bilo izloženo virusu velikih boginja pa nije imalo prirodni imunitet. Nije bilo učinkovitog lijeka protiv virusa.

Prisjećajući se epidemije, jedna je žrtva prenijela sljedeće:

“Pošast je trajala 70 dana, napala je čitav grad i pobila ogroman broj ljudi. Kraste su izbile po našim licima, grudima, trbusima; bili smo prekriveni bolnim krastama od glave do pete.”

Jedan franjevac, koji je putovao s Cortésom ovako je opisao situaciju:

“Kako urođenici nisu imali lijeka protiv bolesti, masovno su umirali, poput stjenica. U mnogim mjestima umirale bi čitave obitelji, a kako je bilo nemoguće pokopati toliki broj umrlih, njihove su kuće srušene, pa su im domovi postali grobnice.”

Velike boginje uzele su danak na nekoliko načina. Prvo su izravno usmrtile mnoge žrtve, posebno dojenčad i malu djecu. Mnoge odrasle bolest je onesposobila jer ili su sami bolovali, ili su se brinuli o oboljelim članovima obitelji i susjedima, ili su jednostavno izgubili volju da se odupru Španjolcima kada su vidjeli kako bolest hara stanovništvom.

Naposljetku, nije se tko imao brinuti za usjeve, zbog čega je došlo do sveopće nestašice hrane, što je dodatno oslabilo imunitet preživjelih.

Bolest može pokretati povijest čovječanstva

Naravno, Azteci nisu bili jedini autohtoni narodi koji su patili zbog dolaska europskih bolesti. Osim autohtonog stanovništva Sjeverne Amerike, civilizacije Inka i Maja također su gotovo iskorijenjene velikim boginjama. I druge europske zarazne bolesti, kao što su ospice i zaušnjaci, uzele su velik danak, zajedno smanjujući stanovništvo nekih autohtonih naroda novoga svijeta za 90% ili više. Nedavna saznanja ukazuju na to da su i neki drugi infekti, poput salmonele, uzrokovali dodatne epidemije među vlasnicima životinja.

Sposobnost velikih boginja da desetkuje i onesposobi stanovništva učinila su je sredstvom biološkog oružja. U 18. stoljeću Britanci su pokušali zaraziti autohtono stanovništvo Sjeverne Amerike. Jedan je zapovjednik napisao: “Dali smo im dvije deke i rupčić iz bolnice za velike boginje. Nadam se da će imati željeni učinak.” Za vrijeme Drugog svjetskog rata, britanske, američke, japanske i sovjetske ekipe istraživale su mogućnost proizvodnje biološkog oružja u obliku velikih boginja.

Nasreću, cijepljenje diljem svijeta bilo je uspješno i posljednji prirodni slučaj bolesti dijagnosticiran je 1977. Posljednji slučaj zabilježen je 1978., kada je umrla jedna fotografkinja. Zbog toga si je znanstvenik čiji je rad dokumentirala oduzeo život.

Mnogi veliki povijesni susreti, uključujući i Cortésov sraz sa astečkim carstvom, imali su manje utjecaja oružjem i strategijom nego pošastima bolesti. Narodi koji smatraju da se mogu osigurati isključivo ulaganjem u vojsku trebaju proučiti povijest – često su na tijek događaja utjecale upravo epidemije zaraznih bolesti. Mikrobi nevidljivi golim okom mogu baciti na koljena i najmoćnije ratno oružje. 

Izvor: pbs.org

Prevela: Noemi Marchiotti