Koji lijekovi postoje samo zahvaljujući cjepivima?

U jednoj smo priči usporedili cjepiva s drugim lijekovima. U današnjoj kratkoj priči naučit ćemo ili prisjetiti se kako neki lijekovi postoje samo zahvaljujući cijepljenju. 


To je specifična imunoglobulinska frakcija krvi.

Krv se sastoji od dva dijela. Prvi dio je stanični. Eritrociti (crvene krvne stanice) transportiraju kisik. Leukociti (bijele krvne stanice) čini niz različitih imunoloških stanica čija je zadaća obrana organizma. Trombociti koji sudjeluju u grušanju krvi i drugim fiziološkim procesima su dio stanične frakcije, neki ih zovu stanice bez jezgre, drugi ih ne žele svrstati u striktnu definiciju stanice. 

No, ovaj stanični dio krvi nas danas neće zanimati. Zanima nas ne-stanični dio krvi. To je vrlo složena otopina velikog broja molekula. U toj šumi molekula jednu važnu frakciju čine imunoglobulini odnosno protutijela. To su obrambene molekule koje ste upoznali već u osnovnoj. Molim pogledajte edukativni materijal koji smo već dijelili u grupi kako izgleda imunološki proces.

Imunoglobuline stvaramo sami putem aktivne imunizacije, infekcijom ili cijepljenjem. Majka svojem djetetu može „dati“ dio tih protutijela čime je evolucija pokušala barem djelomično zaštititi dijete i to je oblika pasivne imunizacije
No, razvojem medicine shvatili smo kako u određenim situacijama i bolestima protutijela jedne osobe može koristiti kao lijek za drugu osobu. Većina ljudi dobro zna da dobrovoljni davatelji krvi spašavaju života. Dio medicine koji se bavi korištenjem ljudske krvi i njenih frakcija zove se transfuziologija. 
Dobrovoljno davanje krvi jedan je od lijepih primjera ljudske nesebičnosti. Cjelokupna krv nije jedino što se koristi. Mogu se koristiti samo trombociti, crvene krvne stanice, tekući dio bez stanica (plazma) ali i frakcija s faktorima zgrušavanja krvi.
 
Sama plazma može poslužiti kao sirovina koja se koristi za frakcioniranje u farmaceutskoj industriji. Plazma velikog broja davatelja krvi se miješa i potom se razdvaja na nekoliko frakcija, dijelova, različitim tehnikama. 
Plazma se može, osim vađenjem cjelokupne krvi, dobiti i procesom plazmafereze u kojoj izdvajamo samo plazmu dobrovoljnog davatelja, a u organizam mu/joj vraćamo stanice. 
Proizvodni postupak frakcioniranja je vrlo zahtjevan i kao i kod cjepiva, postoji relativno mali broj tvrtki koje su se za to specijalizirale. Frakcioniranje provodimo jer ne trebaju svi pacijenti cjelokupne proteine plazme. 
Dva su najčešća proizvoda, frakcija s albuminom i frakcija s imunoglobulinima i oni se koriste u vrlo različitim bolestima i stanjima.
 
Frakcija s imunoglobulinom koristi se kod niza bolesti, primjerice kod nedostatka ili manjka vlastitih protutijela. Koristi se i kod nekih upalnih bolesti poput Guillain-Barréovog sindroma. U tim slučajevima potrebni su nam sva protutijela. 
Postoje slučajevi kada nas zanimaju specifična protutijela.
Pogledajmo primjere kada bi nam specifična protutijela mogla zanimati. 
 
Što napraviti kada se medicinska sestra slučajno ubode na iglu pacijenta s hepatitisom B? Što napraviti kada se ubodemo na hrđav predmet pa opravdano strahujemo od tetanusa? Može nam se i desiti ugriz životinje za koju ne znamo da li je oboljela od bjesnoće. 
U sva tri slučaja možemo provesti cijepljenje, aktivnu imunizaciju. No, za aktivnu imunizaciju potrebno je vrijeme i pacijent/ica tog vremena nema uvijek. 
Stoga, po procjeni liječnika/ice, provest ćemo prvo pasivnu imunizaciju, odnosno prijenos protutijela davatelja koja ta protutijela imaju. Takva protutijela nećemo dati kroz transfuziju cijele krvi, već ćemo koristiti pročišćenu frakciju imunoglobulina. 
Ona „odrađuju“ svoj posao odmah i neutraliziraju uzročnika sve dok aktivni imunitet ne preuzme njihovu funkciju.
 
No, odakle ta protutijela u dobrovoljnim davateljima krvi? Ona nisu posljedica prirodne infekcije. Prirodna infekcija bjesnoćom vodi ravno u smrt, a tetanus kao „prirodna“ infekcija je vrlo opasna i uz to stvara vrlo slab imunološki odgovor. 
Hepatitis B je moguće preboljeti ili izliječiti lijekovima, ali može se razviti i u kroničnu infekciju. Osobe koje su preboljele hepatitis B, zbog sigurnosti, niti ne smiju biti davatelji kroz dvije godine i nakon izlječenja. Imunoglobuline svih ovih dobrovoljnih davatelja posjedujemo i dobivamo zahvaljujući cijepljenju.
 
Potrebno je regrutirati željenu populaciju davatelja. U doba prije obaveznog cijepljenja protiv virusa hepatitisa B odabirali smo medicinske djelatnike kao dobrovoljne davatelje jer su oni bili među prvim cijepljenim profesijama. 
Danas je to manji problem jer su mlade cijepljene generacije već stasale u odrasle ljude. Cijepljenje protiv tetanusa ionako je već dugo vrijeme obavezno. Dobrovoljni davatelji cijepljeni protiv bjesnoće odabiru se, primjerice, među šumarima i veterinarima.
 
Potrebno je analitičkim tehnikama ispitati prisustvo i titar (koncentraciju) željenih protutijela kako u dozama plazme, tako i pomiješanim plazmama prije proizvodnje, te u konačnom protutijelu, ljudskom imunoglobulinu. 
To je potreba informacija liječniku/ici kako bi oni bili sigurni da će pokazati željeni efekt. Primjerice, proizvod – imunoglobulin protiv virusa hepatitisa B ima koncentraciju specifičnih protutijela veću od 50 IU/mL a imunoglobulin protiv tetanusa imate će više od 250 IU/mL specifičnih protutijela. Liječnik/ica će temeljem stanja procijeniti doziranje.
 
Ne postoji neki drugi lijek koji bi bio isti kao specifični imunoglobulini iz ljudske krvi. U medicini su se koristili imunoglobulini dobiveni imunizacijom životinja poput konja. No, takva protutijela nose daleko veći rizik od ljudskih jer su strana našem organizmu i protiv njih je moguća snažna imunološka reakcija. 
 
Ljudski imunoglobulini su daleko sigurniji, a životinjska protutijela smo sačuvali za toksine protiv koji ne možemo cijepiti ljude, kao što je slučaj zmijskih otrova.
 
Na tri primjera lijeka dobivenih iz ljudske krvi naučili smo da ih imamo zahvaljujući imunizaciji cijepljenjem i nesebičnosti „sirovine“, a to su dobrovoljni davatelji krvi i plazme. Često se postavljaju pitanja oko „kolektivnog imuniteta“. 
 
Postoji još jedna dimenzija. Specifični imunoglobulini dobrovoljnih davatelja krvi su primjer gdje zdravi cijepljeni pojedinci štite druge ljude koji željeni imunitet nemaju. 
 
Hvala svim davateljima na toj nesebičnosti.
5/5
Podijelite dalje

dr.sc. Stribor Marković mag.pharm.

1992. godine upisujem studije medicinske biokemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Nakon završene četiri godine studija odlučujem upisati i studij farmacije. Svoj tadašnji znanstveni interes imao sam prilike razviti radeći kroz dvije godine diplomski rad kod dr. Blaženke Grahovac i cijelom tadašnjem timu Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu u čijem sam laboratoriju imao prilike napraviti svoje prve korake. Diplomirao sam na temu molekularnog određivanja vrste Borrelia burgdorferi sensu lato u kliničkim uzorcima. Zahvalan sam i drugoj mentorici, profesorici Marici Medić-Šarić na gotovo majčinskoj podršci i na prvoj znanstvenoj publikaciji. 1998. godine diplomirao sam oba studija i stekao titule magistra farmacije i diplomiranog inženjera medicinske biokemije. Vrlo kratko sam 1998. godine radio kao asistent na zavodu za organsku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, a već iste godine zapošljavam se u istraživačkom institutu PLIVA d.d. čiji sam stipendist bio dvije godine. Počeo sam raditi kao istraživač u grupi koja se bavila istraživanjem novih protuupalnih lijekova kod dr. Mladena Merćepa. Njemu sam zahvalan, kao i svim kolegama, na svemu što sam naučio u znanosti, a toga je bilo puno. Biram li između istraživanja u industriji i akademskom okružju odabirem industrijsko okružje. Plod toga je nekoliko znanstvenih publikacija i više patenata. Postajem direktor istraživačkog programa u PLIVA d.d., a potom i voditelj stanične biologije u GlaxoSmithKline (GSK). Teško je nabrojati sve što sam prošao u znanstvenom iskustvu, od in vivo modela, molekularne i stanične biologije i niza tehnika. Smatram to privilegijom jer današnji koncept znanosti u industriji katkad više ograniči ljude nego im daje slobode. Više se ne smatram istraživačem i znanstvenikom, premda je, tko zna, jednom moguće da se vratim na taj posao. Ne volim ni da me tako zovu jer se ne volim krivo predstavljati. Kao prilog svoje povijesti prilažem listu radova. Ipak, ta povijest posla mi je dala puno vrijednog i zahvalan sam nekima omraženoj farmaceutskoj industriji na svemu što znam. 2005. godine postao sam doktor farmaceutskih znanosti s temom disertacije „Konjugati makrolida i glukokortikoida kao nova klasa protuupalnih lijekova.“ 2011. godine igrom neobičnog slučaja zaposlit ću se u Imunološkom zavodu d.d. najprije na Zavodu za transfuzijsku medicinu, a potom i kao direktor kvalitete. Bez obzira na težinu, to mi je bila velika privilegija i naučiti suptilnosti kontrole kvalitete cjepiva i proizvoda ljudske plazme obogati čovjeka za nivo striktnosti u kvaliteti koju druge grane industrije jedva dosežu. Bila mi je teška odluka otići i dan danas mi je žao te institucije i predivnih kolega koje sam tamo upoznao. Gdje su tu eterična ulja i biljke? Bezazleni tečaj aromamasaže u Aromari 2001. godine na kraju se pretvorio u hobi i interes. Zahvalan sam svojoj tadašnjoj tvrtki da je to bez problema ne samo tolerirala već su me i neki kolege ohrabrivali. Stekao sam samo jednu impresiju: svijet ljekovitih biljaka i eteričnih ulja je kaotični divlji Zapad u odnosu na striktnost svijeta farmaceutske industrije. U njemu ima potencijala koji treba razviti. Vremenom, to mi je postao moj glavni posao. Trebao sam položiti test i vlastite naivnosti i vremenom sam izgradio sve jasniji stav što je u tom svijetu prirodnih tvari i lijekova smisleno, a što je odnijela povijest. Svijet New Age-a ostavio je gorke uspomene na svijet „alternative“ i o tome trebam jednom napisati knjigu. Moj interes prema biljkama proširio se davno u svijet kozmetike, ali osobno ružno iskustvo dr. Stribor kozmetike udaljilo me još prije 3 godine od tog svijeta. Što sam znao, prenio sam na Plantageu kao mali hommage tom vremenu. Ako ikada nadrastem to gorko iskustvo ovaj interes, barem u smislu hobija, možda će se vratiti. Da bi se to desilo, ono staro prvo mora umrijeti, ali o tome više ne odlučujem ja. Moj današnji svijet je uvijek podređen osobnom učenju i iskustvu. Savjetujem pacijente i drago mi je što sam uopće prvi u struci razvio takav koncept koji je dio posla XXI. Stoljeća. Zahvaljujem se Atlantic Farmacia na uspješnoj suradnji kroz godine. Educiram puno druge i iz povijesti svojih prethodnih poslova pokušavam prenijeti svoja iskustva drugima i poraditi na općem znanju ne samo medicinskih djelatnika već cijelog društva. Aktivno pišem na Facebooku, izdao sam knjigu koja je plod tog pisanja, u grupi Samoniklog jestivog bilja, ali i u grupi Cijepljenje/vakcinacija – grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice, čime se zahvaljujem Imunološkom zavodu. Znam biti težak, premda sam uglavnom blagog karaktera. Tvrdoglav sam, ponekad prednost, katkad mana. Tko me povrijedio/la i financijski iskoristio/la, zauvijek ima zatvorena vrata. Nisam zlopamtilo osim u ekstremima kojih, srećom, nema puno. Na prste dvije ruke. Volim planinariti, to već mnogi znaju. Volim biljke ali i sve prirodne znanosti. Govorim francuski i engleski jezik. Više na: https://www.plantagea.hr/o-meni/