Koji lijekovi postoje samo zahvaljujući cjepivima?
U jednoj smo priči usporedili cjepiva s drugim lijekovima. U današnjoj kratkoj priči naučit ćemo ili prisjetiti se kako neki lijekovi postoje samo zahvaljujući cijepljenju.
To je specifična imunoglobulinska frakcija krvi.
Krv se sastoji od dva dijela. Prvi dio je stanični. Eritrociti (crvene krvne stanice) transportiraju kisik. Leukociti (bijele krvne stanice) čini niz različitih imunoloških stanica čija je zadaća obrana organizma. Trombociti koji sudjeluju u grušanju krvi i drugim fiziološkim procesima su dio stanične frakcije, neki ih zovu stanice bez jezgre, drugi ih ne žele svrstati u striktnu definiciju stanice.
No, ovaj stanični dio krvi nas danas neće zanimati. Zanima nas ne-stanični dio krvi. To je vrlo složena otopina velikog broja molekula. U toj šumi molekula jednu važnu frakciju čine imunoglobulini odnosno protutijela. To su obrambene molekule koje ste upoznali već u osnovnoj. Molim pogledajte edukativni materijal koji smo već dijelili u grupi kako izgleda imunološki proces.
Imunoglobuline stvaramo sami putem aktivne imunizacije, infekcijom ili cijepljenjem. Majka svojem djetetu može „dati“ dio tih protutijela čime je evolucija pokušala barem djelomično zaštititi dijete i to je oblika pasivne imunizacije.
No, razvojem medicine shvatili smo kako u određenim situacijama i bolestima protutijela jedne osobe može koristiti kao lijek za drugu osobu. Većina ljudi dobro zna da dobrovoljni davatelji krvi spašavaju života. Dio medicine koji se bavi korištenjem ljudske krvi i njenih frakcija zove se transfuziologija.
Dobrovoljno davanje krvi jedan je od lijepih primjera ljudske nesebičnosti. Cjelokupna krv nije jedino što se koristi. Mogu se koristiti samo trombociti, crvene krvne stanice, tekući dio bez stanica (plazma) ali i frakcija s faktorima zgrušavanja krvi.
Sama plazma može poslužiti kao sirovina koja se koristi za frakcioniranje u farmaceutskoj industriji. Plazma velikog broja davatelja krvi se miješa i potom se razdvaja na nekoliko frakcija, dijelova, različitim tehnikama.
Plazma se može, osim vađenjem cjelokupne krvi, dobiti i procesom plazmafereze u kojoj izdvajamo samo plazmu dobrovoljnog davatelja, a u organizam mu/joj vraćamo stanice.
Proizvodni postupak frakcioniranja je vrlo zahtjevan i kao i kod cjepiva, postoji relativno mali broj tvrtki koje su se za to specijalizirale. Frakcioniranje provodimo jer ne trebaju svi pacijenti cjelokupne proteine plazme.
Dva su najčešća proizvoda, frakcija s albuminom i frakcija s imunoglobulinima i oni se koriste u vrlo različitim bolestima i stanjima.
Frakcija s imunoglobulinom koristi se kod niza bolesti, primjerice kod nedostatka ili manjka vlastitih protutijela. Koristi se i kod nekih upalnih bolesti poput Guillain-Barréovog sindroma. U tim slučajevima potrebni su nam sva protutijela.
Postoje slučajevi kada nas zanimaju specifična protutijela.
Pogledajmo primjere kada bi nam specifična protutijela mogla zanimati.
Što napraviti kada se medicinska sestra slučajno ubode na iglu pacijenta s hepatitisom B? Što napraviti kada se ubodemo na hrđav predmet pa opravdano strahujemo od tetanusa? Može nam se i desiti ugriz životinje za koju ne znamo da li je oboljela od bjesnoće.
U sva tri slučaja možemo provesti cijepljenje, aktivnu imunizaciju. No, za aktivnu imunizaciju potrebno je vrijeme i pacijent/ica tog vremena nema uvijek.
Stoga, po procjeni liječnika/ice, provest ćemo prvo pasivnu imunizaciju, odnosno prijenos protutijela davatelja koja ta protutijela imaju. Takva protutijela nećemo dati kroz transfuziju cijele krvi, već ćemo koristiti pročišćenu frakciju imunoglobulina.
Ona „odrađuju“ svoj posao odmah i neutraliziraju uzročnika sve dok aktivni imunitet ne preuzme njihovu funkciju.
No, odakle ta protutijela u dobrovoljnim davateljima krvi? Ona nisu posljedica prirodne infekcije. Prirodna infekcija bjesnoćom vodi ravno u smrt, a tetanus kao „prirodna“ infekcija je vrlo opasna i uz to stvara vrlo slab imunološki odgovor.
Hepatitis B je moguće preboljeti ili izliječiti lijekovima, ali može se razviti i u kroničnu infekciju. Osobe koje su preboljele hepatitis B, zbog sigurnosti, niti ne smiju biti davatelji kroz dvije godine i nakon izlječenja. Imunoglobuline svih ovih dobrovoljnih davatelja posjedujemo i dobivamo zahvaljujući cijepljenju.
Potrebno je regrutirati željenu populaciju davatelja. U doba prije obaveznog cijepljenja protiv virusa hepatitisa B odabirali smo medicinske djelatnike kao dobrovoljne davatelje jer su oni bili među prvim cijepljenim profesijama.
Danas je to manji problem jer su mlade cijepljene generacije već stasale u odrasle ljude. Cijepljenje protiv tetanusa ionako je već dugo vrijeme obavezno. Dobrovoljni davatelji cijepljeni protiv bjesnoće odabiru se, primjerice, među šumarima i veterinarima.
Potrebno je analitičkim tehnikama ispitati prisustvo i titar (koncentraciju) željenih protutijela kako u dozama plazme, tako i pomiješanim plazmama prije proizvodnje, te u konačnom protutijelu, ljudskom imunoglobulinu.
To je potreba informacija liječniku/ici kako bi oni bili sigurni da će pokazati željeni efekt. Primjerice, proizvod – imunoglobulin protiv virusa hepatitisa B ima koncentraciju specifičnih protutijela veću od 50 IU/mL a imunoglobulin protiv tetanusa imate će više od 250 IU/mL specifičnih protutijela. Liječnik/ica će temeljem stanja procijeniti doziranje.
Ne postoji neki drugi lijek koji bi bio isti kao specifični imunoglobulini iz ljudske krvi. U medicini su se koristili imunoglobulini dobiveni imunizacijom životinja poput konja. No, takva protutijela nose daleko veći rizik od ljudskih jer su strana našem organizmu i protiv njih je moguća snažna imunološka reakcija.
Ljudski imunoglobulini su daleko sigurniji, a životinjska protutijela smo sačuvali za toksine protiv koji ne možemo cijepiti ljude, kao što je slučaj zmijskih otrova.
Na tri primjera lijeka dobivenih iz ljudske krvi naučili smo da ih imamo zahvaljujući imunizaciji cijepljenjem i nesebičnosti „sirovine“, a to su dobrovoljni davatelji krvi i plazme. Često se postavljaju pitanja oko „kolektivnog imuniteta“.
Postoji još jedna dimenzija. Specifični imunoglobulini dobrovoljnih davatelja krvi su primjer gdje zdravi cijepljeni pojedinci štite druge ljude koji željeni imunitet nemaju.
Hvala svim davateljima na toj nesebičnosti.
5/5