Kuga na teritoriju Požege

Požega je gradić s nekih 1300 stanovnika, puno manji od grada koji je pola stoljeća ranije, kao administrativno središte turske Slavonije, imao skoro toliko kuća. Svejedno, Požega zadržava urbani karakter: ima zanatlije, trgovine, vojsku, upravu, doseljavaju se novi stanovnici iz raznih krajeva preuzetih od Osmanlija… Nažalost, preko granice s Osmanskim carstvom dolazi strašni gost: Yersinia pestis.

 

U nekoliko mjeseci kuga odnosi 798 ljudi u Požegi i još 511 u okolnim selima. Popis preminulih čitamo u matičnoj knjizi umrlih Župe Sv. Duha 1717.-1770., u kojoj župnik u godini kuge napušta uobičajenu konvenciju kićenog i urednog upisivanja podataka o pokojniku punim rečenicama, s puno pijeteta, i jednostavno nakon jenjavanja epidemije unosi popis preminulih po naseljima i kućanstvima, bez datuma smrti, bilježeći samo ime i obiteljsku pripadnost, ponekad i dob:

Selo Dervišaga:

…

Juraj Damjanović, 40

Ana Damjanović, 16

Magdalena Damjanović, 6

Augustin Damjanović, 3

Grad Požega:

…

Ana, Jakova Katanića supruga

Martin, sin njegov

Franciska, kći njegova

…

Ivan Matanović

Petronila, supruga njegova

Ivan, sin njegov

Martina, kći njegova

Marijan, sin njegov

 

Iako je medicina tijekom 18. stoljeća već dosta znala o kugi, ljudi su u pojavi epidemije vidjeli Božju ruku koja ih kažnjava zbog njihovih grijeha. Ovo je mišljenje podržavao i sam Dvor, pa se u brojnim kraljevskim dopisima spominje i Božja kazna, te se podanici potiču na pokoru i usmjeravaju na moralan život.

 

Uz to vjerovanje, koje je podržavala službena vlast kao i Crkva, bilo je i mnogo praznovjerja u kojima se pojavljuju i neka karakteristična vjerovanja koja imaju stare, predkršćanske korijene. Primjerice, vjerovalo se da dim i pepeo mogu očistiti od bolesti, pa se često stvari “čistilo” pepelom ili dimom. Primjera čišćenja dimom i pepelom bilo je svugdje pa izgleda da je ta metoda bila tada prihvaćena i od službenih vlasti. Kuće zaraženih često su bile spaljivane, ali su vlasti neke kuće samo prskale octom, za koji se očigledno vjerovalo da može uništiti zarazu.

 

Jedno od starih vjerovanja je i vjerovanje da simbolički napravljen krug štiti od zla. Primjer simboličnog kruga koji štiti od zla pojavio se 1739. godine i u selima Požeštine. Zabilježeno je da su u nekoliko sela goli mladići i djevojke noću drvenim plugom u krug oko sela zaorali jednu brazdu, a sam plug zakopali na mjestu gdje su brazdu započeli i završili. Na takve pojave Crkva je reagirala žestoko i sa zabrinutošću.

 

Katolički su svećenici u vrijeme kuge preporučivali vjernicima molitve Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i svetom Antunu, ali je najpoznatiji svetac zaštitnik od kuge u to vrijeme bio sveti Rok, zaštitnik od zaraznih i kožnih bolesti. Upravo nakon epidemije kuge 1739. godine u brojnim su mjestima Slavonije i Bačke podignute kapelice i crkve u čast svetog Roka.” (Robert Skenderović, “Kuga u Požegi i Požeškoj kotlini 1739. godine”, Scrinia slavonica 3, 2003.)

 

Po prestanku kuge život se velikom brzinom vraća u kolotečinu. Požega je puna obudovjelih žena i muškaraca koji se moraju brinuti za preživjelu djecu, kućanstva i obiteljska imanja i poslove, i oni se okreću jedni drugima: unutar godinu dana u Požegi je sklopljen za tadašnje zapise rekordan 31 brak. Običaj sklapanja brojnih brakova među preživjelima svega nekoliko mjeseci po završetku epidemije kuge može se pratiti u matičnim knjigama Požeštine tijekom čitavoga 18. stoljeća.

 

Uz visok natalitet i brojne doseljenike – Austro-Ugarsko carstvo nudilo je znatno porezne olakšice zanatlijama i poslovnim ljudima koji se odluče naseliti u novooslobođenim krajevima – stanovništvo i gospodarstvo Požege brzo se oporavilo i nastavilo rasti.

 

Godine 1749. podignut je u središtu Požege zavjetni spomenik Presvetog Trojstva, takozvani Kužni pil, čiji nedavno načinjeni faksimil i dalje stoji.