O adrenalinu i adrenokromu
O adrenalinu i adrenokromu
Godine 1797. francuski kemičar Louis Nicolas Vauquelin otkrio je i izolirao metal krom. Minerali bogati kromom koristili su se već dugo niz godina kao boja, pa Louis nije imao puno dilema kako nazvati novi element – krom, od grčkog χρῶμα, boja. No, ovo nije priča o kromu. Sufiks ili prefiks „krom, kroma“ pojavljuje se više puta u povijesti. Njemački biolog Walther Flemming bojajući stanice raznim bojama stvorio naziv „kromatin“, kompleks molekule DNK i proteina/RNK koji je vidljiv nakon bojanja, a njegov sunarodnjak Heinrich Wilhelm Gottfried von Waldeyer-Hartz stvorio je naziv kromosom – „tjelešca koja imaju boju“. Godine 1927. američki znanstvenik Henry Stanley Raper izolirao je dopakrom kao jednu od molekula koja sudjeluje u nastanku pigmenata kože – melanina. Iz aminokiseline tirozina koju unosimo hranom nastej u tijelu DOPA (dioksi-fenil-alanin). Iz DOPA tijelo može stvoriti dopamin, adrenalin i noradrenalin, tvari koje sudjeluju u radu živčanog sustava, ali može stvoriti i dopakrom iz kojeg nastaju pigmenti kože melanini.
Dopakrom je obojen spoj, za razliku od tirozina, pa otuda njegov naziv. Boja nastaje zbog procesa oksidacije tirozina u dopakrom zbog fizikalno-kemijskih zakona koje uče studenti koji polažu kemiju. Jednostavna i benigna biološka činjenica da postoje skupine ljudi s različitim sadržajem pigmenata melanina u koži stvorila je cijeli sociološki užas koji će nas proganjati do današnjeg dana i izazivati veliku agresiju i proporcionalno veliku patnju.
Analogno dopakromu (DOPA + sufiks „krom“, boja“), postoji i adrenokrom. Kao što oksidacijom DOPA nastaje dopakrom, tako i oksidacijom adrenalina nastaje adrenokrom. Oksidacijom i promjenom strukture molekule adrenalina postaje obojeni spoj, nazvan adrenokrom u nedostatku mašte, odnosno generičkom nazivanju da od slabo obojenih spojeva nastaju intenzivno obojeni spojevi, a korištenu još od doba otkrića kroma. Japanski kemičar Jokichi Takamine prvi je uspješno izolirao potpuno čisti adrenalin još 1901. godine, a samo tri godine kasnije privu put su sintetizirane veće količine adrenalina i započela je i njegova proizvodnja. Vrlo brzo se uočilo kako adrenalin kako spontano tako i u tijelu lako oksidira i iz njega nastaje niz obojenih i neobojenih spojeva. David Ezra Green i Derek Richter prvi su dobro opisali adrenokrom još 1937. godine. Opisali su i njegov način dobivanja iz već tada lako dostupnog adrenalina. Konkretno, opisali su oksidaciju adrenalina u adrenokrom pomoću enzima, joda, kalijevog fericijanida i broma. Odllično su opisali i kemijska svojstva adrenokroma – to je ljubičasto-crvena nestabilna tvar koja se vrlo lako raspada na zraku, svjetlu i u vodi, lako se raspada na povišenoj temperaturi i nastaje niz razgradnih produkata među kojima je i obojeni spoj adrenolutin. Adrenokorom se vrlo lako i ne pretjerano skupo može dobiti iz sintetksog adrenalina, no osim i znanstvene svrhe, ne postoji neki interes za njega, jer nema važniju medicinsku primjenu. Hoffer, Osmond i Smithies su davne 1954. godine postavili hipotezu i pokušali dokazati kako je adrenokrom uzrok nekih teških mentalnih bolesti, no kasnije se pokazalo kako adrenokrom nije uzrok tih bolesti. Oksidacija adrenalina u adrenokrom znala se koristiti u ispitivanju nekih oksidacijskih i redukcijskih svojstava tvari, čak i vitamina.
Adrenalin je lijek koji je po svijetu najpoznatiji kao EpiPen. Adrenalin se koristi kao hitna pomoć kod iznimno teške alergijske reakcije poznate kao anafilaktička reakcija. Na EpiPenu postoji mali prozorčić koji služi da pacijenti redovno provjeravaju u kakvum je stanju lijek. Ukoliko dođe do pojave ružičaste boje, to znači da je počeo raspad aktivne tvari adrenalina i da je vrijeme da se lijek zamijeni novim. Takvu boju upravo uzrokuje adrenokrom i druge obojene tvari koje nastaju iz adrenokroma.
Mit o adrenokromu koji se dobiva samo iz ljudskog tkiva potječe iz knjige Fear and Loathing in Las Vegas autora Huntera Thompsona koji osim mašte nije imao zlu namjeru. Premda je knjiga tiskana 1971. godine, mit o adrenokromu postoji i danas. Adrenokrom može lako sintetizirati bilo koji student koji je položio organsku kemiju, samo je njegova sinteza potpuno nepotrebna.
Sociološki gledano, Fear and Loathing in Las Vegas mit o adrenokromu pokazuje postojanost urbanih legendi i neobičnu otpornost na zaborav, kao što je bio slučaj i s Tract de Villejuif (o čemu sam pisao u jednoj starijoj objavi).
Foto: Angela Roma. Produkt dopakroma u koži.
Dodatna literatura:
Biochem J. 1927;21(1):89-96.
Biochem J. 1937 Apr; 31(4): 596–616.
J Ment Sci. 1954 Jan;100(418):29-45.
5/5