Plus ça change, plus c’est la même chose

Ovih nam dana Stribor Marković donosi uzbudljivu detektivsku priču o podrijetlu kuge. Jedan je drugi doktor, Nikola Gržetić, svojedobno pisao za Liečnički viestnik o tome kako su se ljudi u našim krajevima nosili s kugom, u što su vjerovali i kako su se ponašali tijekom epidemija. U istom se časopisu mogu naći i zapažanja tadašnjih liječnika, kako o prirodi i tijeku ove bolesti, tako i o reakcijama vlasti na pandemije.

Pa tako primjerice u broju 5, od 15. svibnja 1888. možemo pročitati čemu su naši preci pripisivali pojavu ove pošasti – naći će se tu koječega, od zlih bogova, zloduha, vukodlaka i vještica do nebeskih tijela. U ostatku tog teksta autor nam daje zanimljiv uvid u stanje tadašnje znanosti – prabake današnje moderne epidemiologije. Opisuju se obrasci pojavljivanja i širenja bolesti te ulogu koju u njima igraju doba godine, „meteoroložke nepravilnosti“,  prekomjerno razmnožene „mikroskopičke biline i životinje“ ili pak, društvena zbivanja poput ratova, koji „pogotovo dovode do obće mlohavosti ljudske“. Iz današnje je perspektive posebno zanimljiv i osvrt na „družtvene, zdravstvene i vjerozakonske mane raznih naroda, a poglavito orientalskih“. Naime, veza između zaraznih bolesti i ksenofobije već je neko vrijeme pod istraživačkom lupom psihologa.

No prijeđimo s mitologije i psihologije na medicinu. O razlikama između istočnjačke („Crna smrt“) i zapadnjačke („Žuta smrt“) kuge raspravlja se u brojevima koji su izlazili između 1888. i 1890.

„Kuga će čovjeka umoriti, oglupiti i otupiti, njom će on zagrozničaviti, zabulazniti, zamrieti i najčešće do sedmoga dana umrieti (do 90%). Žliezde mezgovnice će mu na vratu, pazusih i na dimlju u micine oteći i često provaliti se. Površina tiela će mu se gubami obasuti te napokon će mu zamodriti i potamniti. Kugom će kadkad čitava četvrtina stanovničtva pomrieti.“

Vrlo detaljne opise tijeka bolesti možete naći na 163. i 164. strani broja 11, izašlog 1888. godine, a na istom će mjestu biti zadovoljena i radoznalost onih koji će se i u ovom slučaju pitati „jesu li rađene obdukcije?“

O potezima država za vrijeme kuge

Sljedeće godine, u devetom broju istog časopisa, izlazi ova zanimljiva opservacija:

„Prem da će pošasti kadkada silno zasecati u državni život te će ga često nemilo oštetiti bud sa trgovačkog bud gospodarskoga bud prometnoga i obrambenog gledišta, to će obično po najveći dio država do najskrajnije pogibelji skrštenih ruku pustiti svoga najljućega neprijatelja na se navaliti.

Proti ljudskomu neprijatelju svaka će se država više godina na rat spremati, svakojakom ratnom opremom do ušiuh zatrpati i oskrbiti, ma stojala stotine i stotine milijuna forinti. Ona će tuj goleme osnove za navalu i obranu jošte za mira pripraviti i svaki mogući slučaj pretresti, a proti najljućemu neprijetelju, pošastim, zaturi ona svoju glavu u pjesak, kano ti noj u pogibelji“.

Zvuči poznato? Da, i nama se činilo….

Izvor: Liečnički viestnik, 1888-1890 dostupno ovdje: https://library.foi.hr/lib/knjiga.php?B=1&H=hlz&E=&V=&lok=&zbi=&item=S01101&nivo=&upit=Nikola%20Gr%9Eeti%E

Sastavila: Ivana Hromatko