Ponovni pokušaj Corvelve da uvjeri javnost u valjanost njihove analize
Autor: dr.sc. Tomo Šarić dr.med.
Talijanska udruga Corvelva je prošli tjedan plasirala video na engleskom jeziku u kojem pokušavaju ponovno aktualizirati svoje “analize” cjepiva. Već smo se ranije u grupi pozabavili pitanjem ima li istine u ičemu što su u tim “analizama” prezentirali – detaljnu analizu je u tri navrata učinio Stribor.
Ovaj put ćemo se u zasebnim komentarima specifično pozabaviti s tri ključne tvrdnje koje su prezentirane u najnovijem video uratku udruge Corvelva:
TVRDNJA 1: Cjepiva su onečišćena „velikim količinama“ DNK iz fetalnih stanica ljudi.
Najprije nekoliko riječi o ljudskim stanicama iz kojih potječe ta sporna DNK: Fetalne stanice koriste se za rast virusa koji su potrebni za proizvodnju „živih“ atenuiranih cjepiva poput onih protiv uzročnika hepatitisa A, rubeole i malih boginja. Jedna takva stanična linija poznata pod imenom MRC-5 dobivena je davne 1966. godine od jednog fetusa koji je pobačen nakon što je njegova majka oboljela od rubeole. Dakle, pobačaj iz kojeg su proizašle MRC-5 stanice nije umjetno izazvan za isključivu svrhu proizvodnje tih stanica nego je bio nesretna posljedica bolesti majke.
Znanstvenici su iskoristili tkivo tog fetusa da u laboratoriju uspostave stanične kulture koje se mogu čuvati smrznute u tekućem dušiku dugi niz godina. S obzirom da su se one i nakon odmrzavanja u stanju dijeliti i rasti, moguće ih je i dan danas koristiti za proizvodnju cjepiva bez potrebe za novim pobačajima.
Dakle, moglo bi se reći da je na taj način tragedija jednog inficiranog i pobačenog ploda razvojem cjepiva na tim stanicama spriječila milijune pobačaja i tragičnih posljedica kongenitalne rubeole.
Znanstvenici su iskoristili tkivo tog fetusa da u laboratoriju uspostave stanične kulture koje se mogu čuvati smrznute u tekućem dušiku dugi niz godina. S obzirom da su se one i nakon odmrzavanja u stanju dijeliti i rasti, moguće ih je i dan danas koristiti za proizvodnju cjepiva bez potrebe za novim pobačajima.
Dakle, moglo bi se reći da je na taj način tragedija jednog inficiranog i pobačenog ploda razvojem cjepiva na tim stanicama spriječila milijune pobačaja i tragičnih posljedica kongenitalne rubeole.
O prisutnosti i o dozvoljenoj količini fetalne DNK u cjepivima: Mala količina DNK ljudskih stanica nalazi se u nekim pripravcima jer ju je nemoguće potpuno ukloniti u procesu proizvodnje cjepiva. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) propisuje da količina DNK u cjepivima ne bi smjela preći granicu od 10 nanograma DNK po dozi cjepiva i da ta DNK ne bi smjela biti veća od 200 parova baza.
Što točno znači “velika količina DNK” koja se spominje u tom videu:
U videu ta količina nije precizno definirana nego se samo spominje da ona odgovara količini DNK koja se nalazi u 360,000 stanica. No, uzme li se u obzir da jedna ljudska stanica sadrži oko 6 pikograma DNK može se izračunati da se u 360,000 stanica nalazi oko 2,16 mikrograma DNK.
To je svakako znatno više nego 10 nanograma koje je WHO propisala kao gornju preporučenu granicu u jednoj dozi cjepiva, no ako je taj podatak i točan to automatski ne znači da ta količina DNK predstavlja neku opasnost po zdravlje djeteta. Osim toga, problem s tom informacijom je taj što je nemoguće provjeriti vjerodostojnost tog podatka jer nije jasno kojom metodom su autori izmjerili i izračunali količinu fetalne DNK u testiranim cjepivima.
Isto tako, u tom predavanju nije ništa rečeno o veličini DNK molekula koje su u toj studiji nadjene. To je vrlo važan parametar jer se u normalnom procesu proizvodnje cjepiva molekule DNK razbiju u vrlo kratke fragmente koji nisu u stanju izazvati nikakve znatne nuspojave, jer su ti fragmenti manji od gena (pa ne mogu dati informaciju za potencijalno imunogene strane proteine) i u tijelu su vrlo nestabilni.
TVRDNJA 2: DNK fetalnih ljudskih stanica koja je prisutna u cjepivima predstavlja rizik za zdravlje djeteta: strana DNK se može ugraditi u stanice tj. u genom djeteta i izazvati bolesti kao sto su autoimune bolesti, zloćudni tumori i autizam.
Ta tvrdnja ne bi prošla ni kao znanstvena fantastika. Može se sa sigurnošću reći da je praktično nemoguće da se DNK koja se nalazi u cjepivima ugradi u stanice domaćina na način koji bi bio potreban za uzrokovanje gore navedenih bolesti. Iako se svakako ne može apsolutno isključiti mogućnost da pokoja DNK molekula i uđe u neku stanicu na mjestu injekcije, učinkovitost tog procesa je izuzetno niska.
S obzirom da cjepiva sadrže adjuvanse, oni bi mogli pospješiti ulazak DNK molekula u stanice domaćina, no kao što je gore navedeno, DNK molekule u cjepivima su jako fragmentirane i nalaze se u tako malim količinama da kao takve nisu u stanju prouzrokovati mutacije (putem takozvane “insercijske mutageneze”) i zloćudnu preobrazbu lokalnih stanica.
Osim toga, ta DNK je ljudska DNA i kao takva u količinama prisutnim u cjepivima ne bi smjela predstavljati opasnost za ljudski organizam. Vrlo jasan dokaz za to je činjenica da do sada nije zabilježen niti jedan jedini slučaj tumora koji bi nastao na taj način na mjestu injekcije cjepiva.
S obzirom da cjepiva sadrže adjuvanse, oni bi mogli pospješiti ulazak DNK molekula u stanice domaćina, no kao što je gore navedeno, DNK molekule u cjepivima su jako fragmentirane i nalaze se u tako malim količinama da kao takve nisu u stanju prouzrokovati mutacije (putem takozvane “insercijske mutageneze”) i zloćudnu preobrazbu lokalnih stanica.
Osim toga, ta DNK je ljudska DNA i kao takva u količinama prisutnim u cjepivima ne bi smjela predstavljati opasnost za ljudski organizam. Vrlo jasan dokaz za to je činjenica da do sada nije zabilježen niti jedan jedini slučaj tumora koji bi nastao na taj način na mjestu injekcije cjepiva.
Isto tako postoji vjerojatnost da manje količine DNK iz cjepiva udju u krvotok i tako stignu i do drugih organa u organizmu domaćina. No, vjerojatnost da ta mala količina DNK prouzroči bilo kakvu bolest u tijelu, a kamoli autizam, je ravna nuli. Razlog tome je što je ta DNK fragmentirana i vrlo nestabilna te u tome što ona ne bi bila u stanju proći kroz krvno-moždanu barijeru u količinama potrebnim da se u mozgu izazovu bilo kakve značajne promjene u genomu, a kamoli takve promjene koje bi na kraju izazvale autizam. Ako čak i pretpostavimo da u moždane stanice uđu dovoljne količine fragmentirane DNK one bi se ugradile u njihov genom nasumice pa bi bilo gotovo nemoguće očekivati da bi mutacije koje bi pri tom eventualno mogle nastati insercijskom mutagenezom mogle izazvati uvijek jedan te isti spektar bolesti.
Da potkrijepim tvrdnju da je zdravstveni rizik od fetalne ljudske DNK u cjepivima zanemarivo nizak navodim ovo istraživanje iz 1995. godine: u toj studiji znanstvenici su primatima ubrizgali DNK izolirane iz ljudskih tumorskih stanica u dozi koja odgovara 100 milijuna stanica (usporedite taj broj s 360,000 stanica u tekstu gore). U osam godina praćenja nisu našli nikakav dokaz da taj postupak prouzrokuje zloćudne tumore u tih životinja bez obzira na to da li su tu DNK injicirali u venu, u mišić ili u mozak.
Dakle, DNK koja se nalazi u cjepivima je bezopasna i ne stoji u nikakvoj uzročno-posljedičnoj povezanosti s gore navedenim bolestima (Referenca: Wierenga DE, Cogan J, Petricciani JC. Administration of tumor cell chromatin to immunosuppressed and non-immunosuppressed non-human primates. Biologicals 1995;23:221-224). Postoji duži popis referenci o studijama koje su ispitivale sigurnost DNK u cjepivima.
Cjepiva na bazi DNK
Indikacija da DNK u cjepivima ne predstavlja veliki sigurnosti rizik je i činjenica da se u zadnje vrijeme vrlo intenzivno radi na razvoju i testiraju cjepiva u kojima se kao aktivna tvar nalazi DNK a ne atenuirani mikrob ili njihova proteinska komponenta. Ona se sastoje od plazmida (cirkularne bakterijske DNK) u koji je ugrađena DNK koja nosi informaciju za sintezu proteina tipičnog za uzročnika bolesti protiv kojeg se želi izgraditi imunitet. Plasmid bi ušao u stanice domaćina, u kojima bi se iz DNK sintetizirao antigen uzročnika bolesti tako da imunološke stanice domaćina mogu reagirati na njega i razviti odgovarajući imunitet. Dakle, čak ni DNK plasmida koja je bakterijskog porijekla ne smatra se a priori opasnom po zdravlje djeteta/čovjeka.
Cell-free circulating fetal DNA
Da nema nikakve opasnosti od fetalne DNA pokazuje i činjenica da se fetalna DNK sasvim prirodno nalazi u krvotoku trudnica tijekom većeg dijela trudnoće. Ta DNK se može izolirati iz krvi majke u dovoljnim količinama i čak se koristi za neinvazivnu prenatalnu dijagnostiku, pogotovo kod starijih trudnica. Slično kao DNK u cjepivima, fetalna DNK je fragmentirana u molekule veličine oko 200 parova baza.
Nakon poroda, fetalna DNK nestaje iz krvotoka majke u vremenu od nekoliko sati, što potvrđuje podatak da je ta DNK jako nestabilna i da nestaje vrlo brzo nakon eliminacije tkiva iz kojeg se oslobađa (u ovom slučaju je to placenta).
Ako bi fetalna DNK zaista bila tako opasna kao što Theresa Deisher tvrdi u svom predavanju onda bi i u žena nakon poroda učestalost autizma, autoimunih bolesti i tumora morala znatno porasti, a što svi znamo da nije slučaj.
Cell-free circulating adult DNA
Slobodna DNK nalazi se u krvi svih nas tijekom cijelog našeg života. Ona nastaje u procesu prirodnog raspada naših tjelesnih stanica i njena koncentracija može znatno porasti nakon određenih aktivnosti (npr. fizičke aktivnosti) ili kod nekih bolesti, kao na primjer kod ljudi koji obolijevaju od zloćudnih tumora koji su izvor većeg dijela te DNK. Ta DNK je vrlo važan izvor za molekularnu dijagnostiku tih bolesnih stanja i često se o toj metodi govori kao o tekućoj biopsiji (“liquid biopsy”).
Ta DNK je takodjer prisutna u obliku malih fragmenata i nije u stanju u onkoloških pacijenata dovesti do zloćudne preobrazbe drugih stanica u tijelu u koje bi eventualno mogla ući. Ako bi to zaista bilo moguće, onda bi onkološki pacijenti imali diseminirane tumore u skoro svim organima svoga tijela i ti tumori bi imali osobine stanica tih organa a ne osobine stanica primarnog tumora, kao što je to inače slučaj kod metastaza.
Facit
Male količine fetalne ljudske DNK koje se nalaze u cjepivu i koje uđu u tkivo na mjestu injekcije ili prođu u krvotok nisu se u stanju ugraditi u stanice domaćina u takvoj kvaliteti i kvantiteti koja bi bila dovoljna da se u tim stanicama izazovu mutacije i uzrokuju bilo kakve bolesti.
Dakle, tvrdnje u tom videu potpuno su lažne i neosnovane i jedini im je cilj širiti dezinformaciju da bi se dobila podrška neukih i naivnih ljudi za osobno religiozno uvjerenje jedne osobe (Theresa Deisher) koja je poznata već dugi niz godina kao radikalan borac protiv pobačaja i cijepljenja.
TVRDNJA 3: Veliki postotak djece s autizmom ima u krvi protutijela protiv ljudske DNK. Razlog tome su “fragmenti fetalne DNK koji se injiciraju u vrlo visokim dozama u našu djecu kad ih cijepimo”.
Da, postoje znanstveni radovi koji ukazuju na prisutnost serumskih protutijela protiv vlastite DNK, protiv DNK mitohondrija kao i protiv fetalnih proteinskih antigena koji se nalaze u tkivu mozga tijekom razvoja djeteta. No, nema uopće nikakvih dokaza da je fetalna DNK iz cjepiva uzrok za pojavu tih protutijela.
Osim toga, isto tako nije jasno da li su ta protutijela uzročno povezana s nastankom tog stanja ili su samo njena posljedica. Da, imunološka teorija nastanka autizma postoji ali još uvijek nema čvrstih dokaza o tome da je autizam autoimuna bolest i da je imunitet protiv struktura vlastitog tijela prouzrokovan ljudskom fetalnom DNK koja se u malim količinama može naći u nekim cjepivima.
Ne samo da nema dokaza da je autizam autoimuna bolest, nego nema ni općenito apsolutno nikakvih znanstveno utemeljenih dokaza za tvrdnju da autizam često nastaje kao nuspojava cijepljenja.
Ako bi to zaista bilo tako onda bi učestalost autizma, tumora i autoimunih bolesti u cijepljene djece bila izuzetno velika s obzirom na izuzetno visoku stopu procijepljenosti u većini zemalja i s obzirom na činjenicu da je od uvođenja sistematskih programa cijepljenja diljem svijeta cijepljeno na stotine milijuna ljudi.
Prema podacima Center for Disease Control (CDC), učestalost autizma se danas kreće oko 1,7%. S obzirom da stopa procijepljenosti u većini razvijenih zemalja iznosi 90-95%, moglo bi se iz tih brojeva zaključiti da je rizik da jedno cijepljeno dijete razvije autizam otprilike 1-2%, pod uvjetom da se hipotetički prihvati da je to stanje zaista posljedica cijepljenja.
No, takva računica bila bi potpuno pogrešna jer se usporedjivanjem bilo koja dva nasumično izabrana broja ne može uspostaviti nikakva uzročno-posljedična povezanost između fenomena koje ti brojevi opisuju. Kao što je u ovoj grupi često naglašavano, epidemiološke studije jasno pokazuju da takve povezanosti između cijepljenja i autizma nema. Taj zaključak potkrepljuje i podatak od CDC-a da je učestalost autizma četiri puta veća u dječaka nego u djevojčica.
S obzirom da je cijepljenjem pokriven otprilike jednak broj dječaka kao i djevojčica, nedostatak te korelacije dodatno sugerira da cjepiva ne uzrokuju autizam.
Često se govori o “epidemiji autizma”. Je li ta epidemija zaista stvarna?
Istina je da je broj djece s tom dijagnozom značajno porastao u zadnjih godina (s 10 na 10,000 djece u 1960-tim godinama na današnju brojku od oko 170 na 10,000 djece). No, vjerodostojan dokaz za tvrdnju da se kod toga radi o istinskom porastu apsolutnog broja oboljelih ne postoji. Prema nedavno objavljenoj meta-studiji najvjerojatnije objašnjenje za puno veću prevalenciju djece s autizmom danas u usporedbi sa 1960-im godinama su promjene u definiciji te bolesti te uključivanje u taj spektar i djece koja ranije ne bi bila svrstana u tu grupu (Eya-Mist Rødgaard, et al. Temporal Changes in Effect Sizes of Studies Comparing Individuals With and Without AutismA Meta-analysis. JAMA Psychiatry. Published online August 21, 2019. doi:10.1001/jamapsychiatry.2019.1956).
Dakle, tvrdnja da postoji istinska epidemija autizma vjerojatno nije točna, a tvrdnja da su autizam i druge bolesti uzročno povezane s ljudskom fetalnom DNK u cjepivima nema nikakvu podršku u znanstvenim studijama i epidemiološkim podacima.
5/5