Povijest imunoterapije

Povijest imunoterapije i povijest cjepiva imaju zajednički korijen. U prvom dijelu priče prisjetit ćemo se prvih hrabrih koraka, a u drugom dijelu koji tek dolazi, vidjet ćemo što smo u XXI. stoljeću s tim stvorili.
Zalutali u labirintu bili smo uporni zabijati glavu u zidove. Ne krivimo našu tvrdoglavost, ona nas je održala na životu. Bilo je onih tvrdoglavijih da objave svijetu novi put. Sami nisu bili svjesni koliko daleko nas vodi put, da su znali kleknuli bi ganuti do suza.

Pierre se jednostavno slomio i pao na koljena, sfera njegovog osobnog svemira napukla je u neprepoznatljive fragmente. Te 1879. godine svijet je ugledalo novo maleno biće, udah i plač, s razlogom se ne rađamo s osmjehom. Majka njegovog prvog djeteta Anne-Marie, njegova ljubav i njegov svijet umirala je od vrućice, od babinje groznice, medicina je već imala i ime za nju. 

Dijete je kasnije umrlo od difterije, takva su nekoć bila vremena. Dok je klečao na koljenima pored njega je prošao jedan čovjek, potapšao ga po ramenu bez riječi i otišao obaviti svoj posao. Trebat će uzeti bris iz njene maternice i staviti ga pod mikroskop. Bio je to ni više ni manje nego Louis Pasteur. Otkrile su se malene kuglice povezane u lance, bakterije streptokoki.

Njihova ekskluzivna ljubav prema čovjeku prati nas odavno. Hipokrat je prvi opisao crvenu kožu, erizipel ili crveni vjetar. Kasnije će Galen opisati babinju groznicu ali trebat će nam znanost XIX. stoljeća da povežemo ove dvije bolesti u jedan zajednički košmar istog uzročnika. Puno zabijanja u zidove labirinta. Američki kirurg Oliver Wendel Holmes još je 1843. opisao babinju groznicu kao infektivnu bolest. Opazio je kako se ona uglavnom pojavljuje kada bi liječnik ili medicinska sestra porađali ženu nakon što su dodirivali drugu ženu s babinjom groznicom. 
Njegovo opažanje bilo je dočekano s nevjericom i podsmjehom. Na drugom kraju svijeta, godinu dana prije, mađarski liječnik Ignac Semmelweis radio je u bečkoj bolnici i opazio kako jedan dio klinike ima daleko veću smrtnost od babinje groznice. Pokušao je odrediti uzrok i našao ga je. U tom dijelu klinike liječnici i studenti medicine su prije odlaska pacijenticama obavljali autopsije. 
Sljedećih 6 godina, sve do 1848. godine, Ignac će narediti obavezne dezinfekciju ruku. Opazio je kako se i posteljina ne mijenja i naredio je dezinfekcijo klorom. Smrtnost je pala s 11,4% na 2,7% što je za ono doba bio dramatičan pad. Ignac je za nagradu dobio prekid ugovora s bečkom klinikom. Njegovi kolege nisu prihvatili ideju bez obzira na dramatični dokaz efikasnosti. Samuel se vratio u Budimpeštu i 1860. objavio rad o infektivnosti babinje groznice. Bez uspjeha. Umro je uvelike ignoriran.

Prvi nalazak novog puta iz labirinta odredit će talentirani austrijski kirurg Theodor Billroth. 1874. godine iz kože pacijenata vidjet će pod mikroskopom malene streptokoke. 1879. godine u Parizu se održavao kongres o velikom problemu medicine, babinjoj groznici. Poznati liječnik Jacques François Édouard Hervieux govorio je o problemu „epidemije“, kako je nazvao, „puerperalne miazme“. Usred njegovog govora Pasteur se ustao i prekinuo ga oštrim riječima. „Nije to nikakva epidemija“, rekao je glasno. „To medicinski djelatnici prenose uzročnika sa bolesnih na zdrave žene.“ 
Nastalo je komešanje i Hervieux je odgovorio kako se boji da uzročnik nikada neće biti pronađen. Pasteur se ustao i nacrtao uzročnika. Streptokoki, kasnije nazvan Streptococcus pyogenes, isti koji uzrokuje erizipel (crveni vjetar) i babinju groznicu. Novi dugi put u labirintu bio je otkriven. Mikrobiologiju smo konačno poslušali nakon puno tvrdoglavosti i ne treba suditi prošlost. 
Dezinfekcija i kasnije antibiotici smanjit će masovnost babinje groznice. Činilo se da smo konačno na izlazu iz labirinta. Odjednom, hodnik se produžio i po njemu hodamo do današnjih dana i još nismo do kraja svjesni gdje će nas odvesti.

U njega su nas odvela dva njemačka liječnika. Wilhelm Busch i Friedrich Fehleisen, neovisno jedan od drugog, zamijetili su neobičnu pojavu. Obojica su u svom radu susretali pacijente s tumorima koji u ono doba nisu bili izlječivi. Ipak, katkad bi se desilo čudo i u rijetkih pacijenata došlo bi do smanjenja tumora. Obojica su zamijetili kako se to znalo desiti nakon što su pacijenti slučajno bili zaraženi erizipelom. 

Wilhelm Busch odlučio se na iznimno hrabri korak. 1868. godine prvi je namjerno zarazio onkološkog pacijenta erizipelom, u doba kada njegov uzročnik još nije bio izoliran. Tumor nije nestao ali se smanjio. Nakon otkrića uzročnika vrata su bila otvorena. William Coley bio je američki kirurg i bavio se doista sumornom pričom – pacijentima oboljelim od zloćudne bolesti kostiju, osteosarkoma. 

Prognoze nisu bile nikakve. Kao i njegovi njemački kolege doživio je slučaj čuda. Jedan pacijent je ozdravio. Coley je pokušao istražiti realni uzrok ovog čuda i našao ga je. Erizipel. Pacijent je prije nestanka tumora dobio teži oblik ove bolesti.

Povjesničari medicine postali su svjesni kako Coley i Busch nisu bili prvi. Opis čuda svetog Peregrina i izlječenja od tumora odgovara smanjenju tumora nakon infekcije. 1844. francuski liječnik Dussosoy opisao je uspješan slučaj izlječenja tumora dojke vrlo neugodnim postupkom: na otvoreni tumor dojke prislonio je gnojni zavoj pacijenta oboljelog od gangrene. 
Pitamo se ponekad koliko neuspješnih pokušaja nije nikada bilo opisano. Ipak, William Coley je bio prvi koji je probao napraviti nešto sustavno. Shvatio je kako očito infekcija potiče imunološki sustav protiv tumora. No, u doba prije antibiotika igra namjerne zaraze pacijenata bila je vrlo opasna. Stoga je Coley uzgojio dvije bakterije, Streptococcus pyogenes i Serratia marcescens. Iz njih je stvorio lijek koji će biti poznati kao „Coleyev toksin“. 
Nekoliko ozbiljnijih slučajeva izlječenja izazvali su val oduševljenja i u medijima u SAD-u. 1908. godine New York Times objavio je članak o „vjerojatno 150 izliječenih slučajeva“ tumora. S jednom naznakom. Od njih 430.

Naizgled je sve djelovalo idealno, ali hodnik labirinta se produžio. Za Coleyev toksin bilo je prerano. Još uvijek nismo imali dovoljno znanja iz biotehnologije, molekularne biologije, analitike i prije svega imunologije. Coleyev toksin dobiven iz uzgojenih bakterija imao je velike nuspojave i velike rizike pretjerane aktivacije imunološkog sustava koje u ono doba nismo mogli kontrolirati lijekovima – jer nisu niti postojali. Brojne kliničke studije pokazivale su kontradiktorne rezultate i činilo se kako će jedno čudo završiti kao zid lažnog hodnika u koji smo lupili glavom. 
Nedostajala nam je standardizacija i fokus. Posljednji „lijek“ sličan Coleyevom toksinu nestao je krajem osamdesetih godina XX. stoljeća koji je već i tada bio zastario.

Umjesto zida ušli smo u hodnik novog labirinta. Coleya ćemo zapamtiti ipak kao vizionara čije ideje nisu mogle biti razrađene u to doba. U novi labirint zalutat ćemo u sljedećoj priči.
5/5
Podijelite dalje

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.

1992. godine upisujem studije medicinske biokemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Nakon završene četiri godine studija odlučujem upisati i studij farmacije. Svoj tadašnji znanstveni interes imao sam prilike razviti radeći kroz dvije godine diplomski rad kod dr. Blaženke Grahovac i cijelom tadašnjem timu Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu u čijem sam laboratoriju imao prilike napraviti svoje prve korake. Diplomirao sam na temu molekularnog određivanja vrste Borrelia burgdorferi sensu lato u kliničkim uzorcima. Zahvalan sam i drugoj mentorici, profesorici Marici Medić-Šarić na gotovo majčinskoj podršci i na prvoj znanstvenoj publikaciji. 1998. godine diplomirao sam oba studija i stekao titule magistra farmacije i diplomiranog inženjera medicinske biokemije. Vrlo kratko sam 1998. godine radio kao asistent na zavodu za organsku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, a već iste godine zapošljavam se u istraživačkom institutu PLIVA d.d. čiji sam stipendist bio dvije godine. Počeo sam raditi kao istraživač u grupi koja se bavila istraživanjem novih protuupalnih lijekova kod dr. Mladena Merćepa. Njemu sam zahvalan, kao i svim kolegama, na svemu što sam naučio u znanosti, a toga je bilo puno. Biram li između istraživanja u industriji i akademskom okružju odabirem industrijsko okružje. Plod toga je nekoliko znanstvenih publikacija i više patenata. Postajem direktor istraživačkog programa u PLIVA d.d., a potom i voditelj stanične biologije u GlaxoSmithKline (GSK). Teško je nabrojati sve što sam prošao u znanstvenom iskustvu, od in vivo modela, molekularne i stanične biologije i niza tehnika. Smatram to privilegijom jer današnji koncept znanosti u industriji katkad više ograniči ljude nego im daje slobode. Više se ne smatram istraživačem i znanstvenikom, premda je, tko zna, jednom moguće da se vratim na taj posao. Ne volim ni da me tako zovu jer se ne volim krivo predstavljati. Kao prilog svoje povijesti prilažem listu radova. Ipak, ta povijest posla mi je dala puno vrijednog i zahvalan sam nekima omraženoj farmaceutskoj industriji na svemu što znam. 2005. godine postao sam doktor farmaceutskih znanosti s temom disertacije „Konjugati makrolida i glukokortikoida kao nova klasa protuupalnih lijekova.“ 2011. godine igrom neobičnog slučaja zaposlit ću se u Imunološkom zavodu d.d. najprije na Zavodu za transfuzijsku medicinu, a potom i kao direktor kvalitete. Bez obzira na težinu, to mi je bila velika privilegija i naučiti suptilnosti kontrole kvalitete cjepiva i proizvoda ljudske plazme obogati čovjeka za nivo striktnosti u kvaliteti koju druge grane industrije jedva dosežu. Bila mi je teška odluka otići i dan danas mi je žao te institucije i predivnih kolega koje sam tamo upoznao. Gdje su tu eterična ulja i biljke? Bezazleni tečaj aromamasaže u Aromari 2001. godine na kraju se pretvorio u hobi i interes. Zahvalan sam svojoj tadašnjoj tvrtki da je to bez problema ne samo tolerirala već su me i neki kolege ohrabrivali. Stekao sam samo jednu impresiju: svijet ljekovitih biljaka i eteričnih ulja je kaotični divlji Zapad u odnosu na striktnost svijeta farmaceutske industrije. U njemu ima potencijala koji treba razviti. Vremenom, to mi je postao moj glavni posao. Trebao sam položiti test i vlastite naivnosti i vremenom sam izgradio sve jasniji stav što je u tom svijetu prirodnih tvari i lijekova smisleno, a što je odnijela povijest. Svijet New Age-a ostavio je gorke uspomene na svijet „alternative“ i o tome trebam jednom napisati knjigu. Moj interes prema biljkama proširio se davno u svijet kozmetike, ali osobno ružno iskustvo dr. Stribor kozmetike udaljilo me još prije 3 godine od tog svijeta. Što sam znao, prenio sam na Plantageu kao mali hommage tom vremenu. Ako ikada nadrastem to gorko iskustvo ovaj interes, barem u smislu hobija, možda će se vratiti. Da bi se to desilo, ono staro prvo mora umrijeti, ali o tome više ne odlučujem ja. Moj današnji svijet je uvijek podređen osobnom učenju i iskustvu. Savjetujem pacijente i drago mi je što sam uopće prvi u struci razvio takav koncept koji je dio posla XXI. Stoljeća. Zahvaljujem se Atlantic Farmacia na uspješnoj suradnji kroz godine. Educiram puno druge i iz povijesti svojih prethodnih poslova pokušavam prenijeti svoja iskustva drugima i poraditi na općem znanju ne samo medicinskih djelatnika već cijelog društva. Aktivno pišem na Facebooku, izdao sam knjigu koja je plod tog pisanja, u grupi Samoniklog jestivog bilja, ali i u grupi Cijepljenje/vakcinacija – grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice, čime se zahvaljujem Imunološkom zavodu. Znam biti težak, premda sam uglavnom blagog karaktera. Tvrdoglav sam, ponekad prednost, katkad mana. Tko me povrijedio/la i financijski iskoristio/la, zauvijek ima zatvorena vrata. Nisam zlopamtilo osim u ekstremima kojih, srećom, nema puno. Na prste dvije ruke. Volim planinariti, to već mnogi znaju. Volim biljke ali i sve prirodne znanosti. Govorim francuski i engleski jezik. Više na: https://www.plantagea.hr/o-meni/