Pravila igre: pandemija i karantena
Bilo je teže našim precima. Kada bi počele harati teške bolesti kojih prije nije bilo, nisu znali što se to zbiva. Smatrali su tada kako su bolesti kazne. Postoji velika razlika između kazne i posljedice, to svakako nije znao papa Grgur u VI. stoljeću u Rimu. Ne samo da su Lombardi opsjedali Rim, već je Rimom zavladala kuga. Papa je naredio procesiju kako bi molitva pomogla, procesija i grupiranje ljudi samo je pogoršala situaciju. Tražili su se krivci. U Ženevi su u XVI. stoljeću brutalno ubijeni „krivci“, navodno prenositelji kuge, njih čak osamdeset nedužnih. U isto vrijeme u Savoji i Švicarskoj ubijeni su parfumeristi, smatralo se kako su oni odgovorni za epidemije smrtonosnih bolesti. Čak i kad smo u XIX. stoljeću napredovali, zapisano je kako je 1842. godine rulja u Parizu skoro ubila čovjeka koji je nosio kruh -počeli su na njega vikati ljudi da širi bolesti u zaraženom kruhu. Spasili su ga vojnici.
Sabrali smo se, nismo uvijek bili iracionalni. Legendarni arapski liječnik Al-Razi (865.-925.) upozoravao je na zaraznost bolesti i dugujemo mu pojam ospica (morbila). Naglašavao je važnost izbjegavanja kontakata zaraženih osoba i područja. Plodove tog opažanja malo smo sačekali i – dočekali. 1347. godine desila se strahovita epidemija kuge u Europi. Priča je započela na Bliskom Istoku i mornarima, brodovima i štakorima proširila se poput požara, prvo na Siciliju, a potom na Italiju i Francusku. Urbano stanovništvo razvijenih talijanskih gradova bilo je desetkovano. Rođena je improvizacija koja je postala medicinski standard. Svaka je nacija dala svoj kamenčić u mozaik današnje medicine i njen razvoj, ali na jedan kamenčić sam posebno ponosan. Dana 27.srpnja 1377. godine Dubrovačka Republika odlučila je kako svaki brod koji dolazi iz rizičnog područja mora provesti mjesec dana na otoku Mrkanu ili gradu Cavtatu. Tek onda je mogao ući u grad. Rođena je karantena.
Trenutno niste u pravoj karanteni već samo u posebnim mjerama, ali ako ste možda nesretni zbog toga, zahvalite se mudrim Dubrovčanima. Uvijek su bili posebni, zato i imaju Grod, a ne Grad. Mudrost Dubrovčana se pročula i nastali su lazareti. Moguće je da ime potječe od imena malenog otoka Santa Maria di Nazaret koju je 1423. godine senat u Veneciji odabrao za mjesto karantene. Dana 7. siječnja 1486. godine odabrana su tri plemića čiji je jedini posao bio organiziranje karantena i nadgledanje, što bi danas rekli, epidemiološke situacije u gradu. Dvije velike francuske luke, Gènes 1467. i Marseille 1526. godine, uvele su karantene. Karantene su bile s današnjeg aspekta okrutne i više su sličile na zatvor, no bile su mudre. Njihova jedina poanta je bilo izbjegavanje bilo kakvog kontakta mornara i trgovaca s domicilnim stanovništvom.
Karantene su u pravilu trajale 40 dana. Postoji više teorija zašto je odabran taj period, većina bolesti ima kraće periode inkubacije. Neki smatraju kako je u temelju odluke bila pitagorejska opsesija brojem 4, ali mogla je imati inspiraciju s Isusovim putovanjem kroz pustinju. Neki smatraju kako je to jednostavno posljedica Hipokratove diferencijacije „akutnih“ bolesti od kroničnih.
Danas se znamo ljutiti kada netko prekrši samoizolaciju i to s pravom. Toga je uvijek bilo. Za vrijeme epidemije kuge 1720. godine zapisano je nekoliko „proboja“ karantene u Marseillesu i Toulonu. To je izazvalo i velike sumnje u efikasnost karantene. Ljudi su oduvijek samo bili ljudi i disciplina je bila i ostala glavna mjera sigurnosti i do današnjeg dana.
Trebalo je dogovoriti pravila igre na međunarodnom nivou. Godine 1851. u Parizu je prvi put francuski Conseil Supérieur de la Santé organizirao veliki međunarodni skup kako bi se postavila pravila karantene za tri bolesti – kuge, kolere i žute groznice. Vješta francuska diplomacija povezala je i prije zdravstvene komitete u Istanbulu 1839., Egiptu 1843., Maroku 1840. i Teheranu 1867. godine kako bi se uskladile mjere sprječavanja epidemije. Kako to u politici bude, nisu sve zemlje dijelile entuzijazam. Portugal i Sardinija su odbili osnovna pravila u ime trgovina, refleksija slične pojave jezovito nas podsjeća na rasprave u SAD-u.
Početkom XX. stoljeća smo se opustili. Najgore bolesti poput kuge prestajale su dominirati svijetom premda su do danas ostale sporadične. 1911. godine Encyclopedia Britannica objavila je pretenciozni opis karantene kao „pitanja prošlosti“. Prerano. Desila se „španjolka“ kako su je zvali u mojoj obitelji. Nekoć su se sjećanja na nesreće koje su nas podučile prenosile u obitelji s koljena na koljeno. Iz njih se moglo puno naučiti.
Sve što se zbiva danas, dešavalo se i prije. Zbog pandemije najsmrtonosnije gripe u povijesti, u Parizu je odgođen veliki sportski događaj gdje se trebalo okupiti 10 000 sportaša. Diljem planete zatvarana su škole i prekidana je nastava. U Italiji je crkva prekinula ispovijed i sprovode kako bi se izbjegao kontakt, što je razumno učenje u kontekstu iracionalnost nekih od današnjih crkvi. No mjere nisu bile sustavno usklađene već su bili svedene na lokalne pokušaje. Na tome smo naučili kako je potrebna kolektivna strategija koja je efikasnija ako se prije organizira. Što se epidemija više razbukta takve mjere sporije daju rezultate. Tijekom španjolske gripe u Italiji je škola prekinuta prekasno, dijelom i zbog sporog odgovora zdravstvene službe. Mediji su odigrali konfliktu ulogu i često su mjere socijalne distance i karantene bile negativno percipirane. Sve to srećemo i danas, primjerice, kada netko tko je nazovi autoritet poziva žene na šoping u Italiju jer su zaštićene estrogenom od SARS-CoV-2 infekcije. Danas je nemoguće zaustaviti informacije, ali tijekom „španjolke“ talijanske su vlasti zabranile Corriere della Seri da objavljuje podatke o umrlima. Čisto usporedbe radi s današnjom situacijom, tada je u Milanu umiralo 150-180 ljudi dnevno. Negacija je uvijek bila u ljudskoj krvi, a danas svjedočimo raznim internet mesijama koji patološki privlače pažnju negacijom situacije kroz sulude relativizacije i kalkulacije kojima nisu dorasli.
Nakon španjolske gripe shvatili smo kako mjere distanciranja i karantene možemo primijeniti i za druge infektivne bolesti. Masovno su se poduzimale lokalne mjere za kontrolu epidemije ospica (morbila), difterije i dječje paralize u doba prije cjepiva, samo se takvih mjera ne sjećaju danas niti stariji ljudi. Ospice i dječja paraliza su bolesti na kojima možemo naučiti problem relativizacije. Često nalazimo argumente kako je povećana higijena smanjila neke bolesti, te kako je bolja uhranjenost smanjila rizike zbog „boljeg imuniteta”. Bolest dječje paralize ruši oba mita. Bolja sanitacija i higijena smanjila je izloženost nizu bolesti poput kolere, ali je istovremeno pomakla vrijeme infekcije virusom dječje paralize. Populacija je, paradoksalno, postala ranjivija na infekciju jer se infekcija javljala kasnije. Virus dječje paralize izaziva bolest probavnog sustava, ali će „samo“ u oko 1% slučajeva zahvatiti živčani sustav izazivajući ono čega se i najviše plašimo – paralitički oblik. Rizik hoće li se to desiti ne ovisi o uhranjenosti i prividno „jakom imunitetu“ štogod da to značilo. Ovako nizak postotak i izaziva mengelijansku relativizaciju koju srećete i kod SARS-CoV-2 („samo je mali postotak“, „ionako su bolesni“, „baš me briga za druge“, „nije moje“). Ospice (morbili) izazivaju jednaku mengelijansku relativizaciju, da su masovne u svijetu bez cjepiva, žrtve bi se brojale u stotinama tisuća. Ospice su bolest koje ne poznaju nikakve mjere sanitacije i higijene, njihova je zaraznost vrlo velika.
Postoje i uspjesi karantena i mjera izolacije. Upravo su takve mjere obuzdale SARS virus u Kini, Hong Kongu i Kanadi a ne klimatska sezonalnost.
Jednom je netko napisao kako je pandemija SARS-CoV-2 dobar demo svijeta bez cjepiva. Sjetimo se bolesti protiv kojih se cijepimo kao što su ospice (morbili), parotitisa (zaušnjaka), rubeole i dječje paralize. Da nema cjepiva, bili bismo puno izloženiji situacijama u kakvoj ste sada.