Priča o bildanju

Ovo je priča o bildanju. Bildanju imunološkog sustava kroz aspekte na koje nismo naviknuli. Članak je poveći, dajte si vremena. Ipak, u kratko vrijeme možete barem sažeto vidjeti ono iza čega stoje tisuće stranica i puno godina istraživačkog rada.
Da li je nastanak imunološke reakcije jednostavan? Ne. Odluka tijela da započne imunološki reakciju ima niz mehanizama i kontrolnih točaka. Na taj način izbjegavaju se nepotrebne reakcije. Teoretski, protiv bilo koje tvari koja nije naša čovjek može stvoriti reakciju, no to se neće desiti. 
Kroz priču o tim mehanizmima naučit ćemo pojam adjuvansa u cjepivima.

 

Imunološka reakcija
Često imunološku reakciju promatramo kroz prizmu nastanka protutijela. To su proteini koji napadaju opasne mikroorganizme i vrlo su specifični. Protutijela protiv ospica ne mogu napraviti ništa nekom drugom virusu. Ispod tog visoko specifičnog imuniteta postoji evolucijski stari sustav koji je daleko manje specifičan. 
No, on reagira brzo i uz to, daje signal specifičnom da počne raditi svoj posao. Jedan takav sustav ima sposobnost „nanjušiti“ radi li se o potencijalno opasnom mikroorganizmu, bakteriji, virusu ili gljivici. To je sustav Toll-like receptora
Oni su sposobni prepoznati stare, arhaične molekule na mikroorganizmima. Toll-like receptor 4 prepoznaje molekulu lipopolisaharid iz bakterija poput Escherichia coli. Toll like receptori 7, 8 i 9 mogu prepoznati DNK ili RNK opasnih virusa. 
Na taj način može točno usmjeriti najefikasniju obranu protiv njih. Tko voli pretraživati pojmove, možete ih naći pod nazivom pathogen-associated molecular patterns.
 
Osim sustava prepoznavanja mikroorganizama, naš imunološki sustav može prepoznati da li neki mikroorganizam predstavlja opasnost po naš organizam. Taj sustav senzora prepoznaje molekule koje nastaju oštećivanjem stanica. 
Nazvali smo ih sustav prepoznavanja oštećenja. Na pretraživanju možete ih naći kao pojam damage-associated molecular patterns.
 
Aktiviranje imunološkog odgovora
 
U kontekstu cjepiva, najlakše je imunizaciju postići živim atenuiranim virusima. To su cjepiva protiv ospica (morbila), zaušnjaka (parotitisa) i rubeole, te cjepivu protiv rotavirusa i varičela-zoster virusa. Ti virusi sadrže u sebi dovoljno signala infektivnosti i opasnosti i mogu aktivirati imunološki odgovor. 
Oni su sami atenuirani i neće izazvati bolest koju divlji tip izaziva. Živa atenuirana cjepiva mogu postići imunost već nakon prvog davanja, jer se virusi još neko vrijeme umnožavaju u organizmu bez da uzrokuju bolest. 
Tako omogućuju višednevni ili višetjedni kontakt virusa s imunološkim sustavom. Ona lako potiču i obranu protutijelima i „stanicama ubojicama“ koje uništavaju zaražene stanice. BCG cjepivo kao atenuiran soj bakterije je slična priča.
 
Relativno je lako postići imunološki odgovor i inaktiviranim virusnim cjepivima koje primjenjujemo u ljudima. Ti su virusi inaktivirani (nisu više živi), ali zadržavaju molekule koje signaliziraju imunološkom sustavu putem Toll-like receptor sustava. 
Takva su cjepiva protiv dječje paralize, bjesnoće i hepatitisa A. No, oni se aktivno ne umnožavaju i znatnija razina imuniteta ne postiže se već nakon prvog davanja cjepiva. Uvijek je potrebno nekoliko doza za postizanje optimalne reakcije. 
Takva cjepiva dominantno će izazvati imunitet ovisan o protutijelima.
Postoje i cjepiva gdje smo tom sustavu morali pomoći. Zanat smo ispekli na tetanusu. Tetanus nije samo infekcija već je toksični učinak otrova bakterije Clostridium tetani na živčane stanice. 
Premda je taj toksin vrlo opasan u toksikološkom smislu, on u prirodnoj infekciji stvara slabu imunološku reakciju. Inaktivacijom tog toksina formaldehidom mijenja mu se struktura i kao takav može izazvati bolju imunološku reakciju. 
 
Zašto adjuvans?
 
No, za punu imunost morali smo ipak primijeniti adjuvans, tvar koja pojačava imunološku reakciju. Dvadesetih godina smo počeli koristiti aluminijeve spojeve, aluminij hidroksid i aluminij fosfat (i sulfat). O njemu smo već pisali
Aluminijevi spojevi lokalno „zavaraju“ imunološki sustav aktivirajući signal opasnosti. To je dovoljno za nastanak imunološke reakcije čija memorija traje dugi niz godina. Identični koncept smo primijenili i kod difterije.
 
Sustav adjuvansa morali smo primijeniti i kod skupine cjepiva koja su rekombinantna. Cjepivo protiv hepatitisa B sadrži samo jedan rekombinantni protein virusa hepatitisa B. Budući da ne sadrži „ostatak“ virusa, gotovo ne daje signale infektivne čestice ili opasne tvari. 
Zbog toga smo i kod njega iskoristili aluminijeve spojeve za pojačanje imunološke reakcije. Isto smo napravili i s rekombinantnim cjepivom protiv humanog papiloma virusa (HPV-a).
 
Vrste adjuvansa
 
Da li je aluminij jedini adjuvans koji koristimo u cjepivima? Ne, postoje i drugi. 3-O-desacil-4’-monofosforil lipid A (MPL) izolira se iz bakterije Salmonella minnesota. On je dio lipopolisaharida (LPS-a) koji aktivira signal infektivnosti preko Toll-like receptora 4. 
Za razliku od LPS-a koji može biti prilično opasan, MPL je daleko manje opasan a svejedno aktivira imunološki odgovor prema antivirusnoj obrani. Taj adjuvans se koristi u jednom od cjepiva protiv HPV-a, Cervarixu, te rekombinantnom cjepivu protiv varičela zoster virusa, Shingrixu.
 
 Na primjeru Shingrixa možemo vidjeti važnost adjuvansa. Postoji cjepivo protiv istog virusa, Varilrix, koje sadrži živi, atenuirani OKA soj virusa. Tom cjepivu ne treba adjuvans jer cijeli virus donosi „u paketu“ i signale infektivnosti i opasnosti. 
Shingrix sadrži samo rekombinantni glikoprotein E tog virusa i trebaju mu dodatni signali adjuvansa da potakne imunološku reakciju. MPL se koristi i u nekim cjepivima protiv gripe.
 
Postoje i adjuvansi poput skvalena koji su lipidne čestice. Skvalen je ugljikovodik, molekula građena od 30 ugljikovih atoma koju stvaraju i biljke i životinje. Stvaraju ga, logično, i ljudi u procesu biosinteze kolesterola i nalazi se i kao dio kemijskog sastava kože. 
On omogućuje bolji kontakt imunološkog sustava s antigenom. Postoji više varijanti adjuvansa sa skvalenom od kojih jedan sadrži i vitamin E i koji je nešto djelotvorniji od čistog skvalana. Oba se koriste u nekim cjepivima protiv gripe.
U potrazi za adjuvansima zatražili smo i pomoć biljnog svijeta. Još 1925. godine znanstvenici su uočili kako smjesa tapioka brašna i jedne druge biljke povećava imunološku reakciju cjepiva protiv tetanusa i difterije. Ta druga biljka zove se Quillaja saponaria
Kao što joj ime saponaria govori, pjeni se kada trljamo prah kore ovog drveta s vodom. Kemijski slična naša biljka je sapunika, Saponaria officinalis. One sadrže tvari koje zovemo saponini
Pročišćavanjem smo dobili adjuvans QS21. On ima zanimljiv mehanizam djelovanja jer potiče kontakt našeg tijela s tvarima protiv kojih treba razviti imunološku reakciju. Potiče obranu i protutijelima i „stanicama ubojicama“, citotoksičnim limfocitima. 
U komercijalnim cjepivima ovaj adjuvans našao je mjesto u cjepivu Shingrix protiv varičela-zoster virusa. Tko zna, možda ćemo ga sresti i u nekim budućim cjepivima koje dolaze.
 
Polisaharidna cjepiva
 
Posebni problem predstavljala su nam i tzv. polisaharidna cjepiva. To su velike molekule sastavljene od raznih šećera koje se izoliraju iz bakterija meningokoka (Neisseria meningitidis) i pneumokoka (Streptococcus pneumoniae). 
Ova cjepiva su imunološki kuriozitet među cjepivima. Ona direktno komuniciraju s B limfocitima i potiču stvaranje protutijela. Ipak, imaju i svoje mane. 
Dodatnim cijepljenjem ne povećavaju titar protutijela za razliku od svih prethodno nabrojenih cjepiva, no to je manji problem jer uspijevaju stvoriti dobar imunološki odgovor. 
Problem predstavljaju djeca mlađa od dvije godine u kojih takvi polisaharidna cjepiva ne stvaraju dobar imunološki odgovor. Zbog toga smo u pomoć prizvali – proteine. 
Stvorili smo konjugate. Tako smo polisaharid Haemophilus influenzae tip b vezali (konjugirali) za rekombinantni protein tetanusa. Taj rekombinantni protein nije otrovan odnosno škodljiv za ljude. Nalazimo ga u „5 u 1“ i „6 u 1“ cjepivima. 
Nalazak ovog procesa bio je vrlo bitan u borbi protiv ove opasne bakterije i ovo je jedna od lijepih priča uspjeha cjepiva koja ostaju u sjeni nekih drugih bolesti koje bolje znamo. U Prevenaru 13 polisaharidi pneumokoka vezani su rekombinantni, neškodljivi oblik toksina difterije nazvan CRM197
U cjepivu Synflorix polisaharidi pneumokoka su vezani (konjugirani) s proteinom D. Protein D je izoliran iz bakterije Haemophilus influenzae a kao i prva dva prethodno navedena služi za pojačanje imunološke reakcije. 
 
Zahvaljujući konjugaciji postigli smo daleko veću efikasnost u male djece zbog drugačijeg stimulacije i T limfocita, a ne samo B limfocita. To je i razlog zašto na uputama o lijeku nalazite konjugirana cjepiva protiv pneumokoka (Synflorix, Prevenar 13) za manju djecu, dok se polisaharidno cjepivo Pneumo 23 koje nije konjugirano daje tek od druge godine nadalje.
 
Adjuvansi su nam pomogli u razvoju cjepiva da postignemo bolje imunološke odgovore. To su tvari koje potiču stari dio imunološkog sustava koji je zadužen za prepoznavanje infektivnih i opasnih mikroorganizama. Bez njih, ne bismo imali neka cjepiva, poput cjepiva protiv virusa hepatitisa B. 
Neki adjuvansi se upliću u bolje procesiranje u imunološkom sustavu. I, što je najbitnije, sigurni su za korištenje. U praktičnom životu, najviše ćete sresti klasični adjuvans – aluminijeve spojeve. 
Oni imaju dokumentiranu korištenje i praćenje sigurnosti kroz 90 godina. Proizvođači će posegnut za drugim adjuvansima tek kada je to potrebno. 
Konjugirane polisaharide u cjepivima također srećemo u kalendaru cijepljenja.
5/5
Podijelite dalje

dr.sc. Stribor Marković mag.pharm.

1992. godine upisujem studije medicinske biokemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Nakon završene četiri godine studija odlučujem upisati i studij farmacije. Svoj tadašnji znanstveni interes imao sam prilike razviti radeći kroz dvije godine diplomski rad kod dr. Blaženke Grahovac i cijelom tadašnjem timu Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu u čijem sam laboratoriju imao prilike napraviti svoje prve korake. Diplomirao sam na temu molekularnog određivanja vrste Borrelia burgdorferi sensu lato u kliničkim uzorcima. Zahvalan sam i drugoj mentorici, profesorici Marici Medić-Šarić na gotovo majčinskoj podršci i na prvoj znanstvenoj publikaciji. 1998. godine diplomirao sam oba studija i stekao titule magistra farmacije i diplomiranog inženjera medicinske biokemije. Vrlo kratko sam 1998. godine radio kao asistent na zavodu za organsku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, a već iste godine zapošljavam se u istraživačkom institutu PLIVA d.d. čiji sam stipendist bio dvije godine. Počeo sam raditi kao istraživač u grupi koja se bavila istraživanjem novih protuupalnih lijekova kod dr. Mladena Merćepa. Njemu sam zahvalan, kao i svim kolegama, na svemu što sam naučio u znanosti, a toga je bilo puno. Biram li između istraživanja u industriji i akademskom okružju odabirem industrijsko okružje. Plod toga je nekoliko znanstvenih publikacija i više patenata. Postajem direktor istraživačkog programa u PLIVA d.d., a potom i voditelj stanične biologije u GlaxoSmithKline (GSK). Teško je nabrojati sve što sam prošao u znanstvenom iskustvu, od in vivo modela, molekularne i stanične biologije i niza tehnika. Smatram to privilegijom jer današnji koncept znanosti u industriji katkad više ograniči ljude nego im daje slobode. Više se ne smatram istraživačem i znanstvenikom, premda je, tko zna, jednom moguće da se vratim na taj posao. Ne volim ni da me tako zovu jer se ne volim krivo predstavljati. Kao prilog svoje povijesti prilažem listu radova. Ipak, ta povijest posla mi je dala puno vrijednog i zahvalan sam nekima omraženoj farmaceutskoj industriji na svemu što znam. 2005. godine postao sam doktor farmaceutskih znanosti s temom disertacije „Konjugati makrolida i glukokortikoida kao nova klasa protuupalnih lijekova.“ 2011. godine igrom neobičnog slučaja zaposlit ću se u Imunološkom zavodu d.d. najprije na Zavodu za transfuzijsku medicinu, a potom i kao direktor kvalitete. Bez obzira na težinu, to mi je bila velika privilegija i naučiti suptilnosti kontrole kvalitete cjepiva i proizvoda ljudske plazme obogati čovjeka za nivo striktnosti u kvaliteti koju druge grane industrije jedva dosežu. Bila mi je teška odluka otići i dan danas mi je žao te institucije i predivnih kolega koje sam tamo upoznao. Gdje su tu eterična ulja i biljke? Bezazleni tečaj aromamasaže u Aromari 2001. godine na kraju se pretvorio u hobi i interes. Zahvalan sam svojoj tadašnjoj tvrtki da je to bez problema ne samo tolerirala već su me i neki kolege ohrabrivali. Stekao sam samo jednu impresiju: svijet ljekovitih biljaka i eteričnih ulja je kaotični divlji Zapad u odnosu na striktnost svijeta farmaceutske industrije. U njemu ima potencijala koji treba razviti. Vremenom, to mi je postao moj glavni posao. Trebao sam položiti test i vlastite naivnosti i vremenom sam izgradio sve jasniji stav što je u tom svijetu prirodnih tvari i lijekova smisleno, a što je odnijela povijest. Svijet New Age-a ostavio je gorke uspomene na svijet „alternative“ i o tome trebam jednom napisati knjigu. Moj interes prema biljkama proširio se davno u svijet kozmetike, ali osobno ružno iskustvo dr. Stribor kozmetike udaljilo me još prije 3 godine od tog svijeta. Što sam znao, prenio sam na Plantageu kao mali hommage tom vremenu. Ako ikada nadrastem to gorko iskustvo ovaj interes, barem u smislu hobija, možda će se vratiti. Da bi se to desilo, ono staro prvo mora umrijeti, ali o tome više ne odlučujem ja. Moj današnji svijet je uvijek podređen osobnom učenju i iskustvu. Savjetujem pacijente i drago mi je što sam uopće prvi u struci razvio takav koncept koji je dio posla XXI. Stoljeća. Zahvaljujem se Atlantic Farmacia na uspješnoj suradnji kroz godine. Educiram puno druge i iz povijesti svojih prethodnih poslova pokušavam prenijeti svoja iskustva drugima i poraditi na općem znanju ne samo medicinskih djelatnika već cijelog društva. Aktivno pišem na Facebooku, izdao sam knjigu koja je plod tog pisanja, u grupi Samoniklog jestivog bilja, ali i u grupi Cijepljenje/vakcinacija – grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice, čime se zahvaljujem Imunološkom zavodu. Znam biti težak, premda sam uglavnom blagog karaktera. Tvrdoglav sam, ponekad prednost, katkad mana. Tko me povrijedio/la i financijski iskoristio/la, zauvijek ima zatvorena vrata. Nisam zlopamtilo osim u ekstremima kojih, srećom, nema puno. Na prste dvije ruke. Volim planinariti, to već mnogi znaju. Volim biljke ali i sve prirodne znanosti. Govorim francuski i engleski jezik. Više na: https://www.plantagea.hr/o-meni/