Priča o strahu
Priča o strahu
Kapetanica Kathryn Janeway : Upoznala sam strah. Strah je uglavnom zdrav osjećaj. Upozorava nas na opasnost, podsjeća nas na naša ograničenja, štiti nas od nesmotrenosti. Naučila sam vjerovati strahu.
Strah/Klaun : Što će biti s nama. Sa mnom?
Kapetanica Kathryn Janeway: Kao i svi strahovi, jednostavno ćeš…nestati.
Strah/Klaun: Strah me.
Kapetanica Kathryn Janeway: [šapuće] Znam.
Nazvala me A., usprkos tome što bi mi mogla biti po godinama majka pred par me godina zamolila da budemo na „ti“ jer je davno izgubila bliskost obitelji. To joj je „ti“ utjeha. „Gle“, rekla je nervoznim glasom, „pozvala me liječnica da se cijepim. Kako ću, dobila sam proljev?“ „A.“ rekoh „čega te strah? Znam da te strah, jel’ tako?“
„Ma da. Pa moje su žile u groznom stanju, ti to najbolje znaš. Što ako mi cjepivo izazove tromb?“ „Razumijem te.“ rekoh. „Tu sam uz tebe, to je sve što ti mogu reći. Nazovi me sutra samo da mi kažeš kako si.“
Znao sam u tom trenu da joj moje racionalizacije neće ništa koristiti, nabrajanje statistike, plašenje. Da, u njenim godinama i s njenim bolestima dobiti covid-19 moglo bi biti doista fatalno. Ali, što bi to značilo? Ponekad se ne može puno pričati, treba se samo nadati, ništa drugo. Znam, neki bi se trudili. Znam, neki bi vikali. Znam, neki bi objašnjavali. Ne mogu, imam previše godina i određenu kontaminaciju mudrošću da znam kada se samo kaže „tu sam uz tebe.“
„Umrla mi je prijateljica, užas, užas, imala je 39 godina i ostavila je malu djecu iza sebe.“ reče J. J. mi je oduvijek bila simpatična, nije svjesna koliko je hrabra i sposobna žena. „Ne znam što da mislim, preboljela sam koronu, i mama, pa sam bila opet pozitivna, pa kako je moguće.“ glas J. je kao i uvijek malo drhtao u svojoj nesigurnosti koliko i iskrenosti. Pokušam uvijek klasičnim razumom, kada prođe toliko, a prošlo je toliko, možete se cijepiti. „Ma, gledajte…“ kaže J. „ja sam vam na toj razini da se plašim čipova u cjepivu, eto što sam.“ „Hvala na beskrajnoj iskrenosti“, rekoh sasvim iskreno.
Takve me izjave na fejsu inače ili naljute ili nasmiju ili ih samo preskočim. Način na koji je J. to iskreno procijedila, znajući jako dobro moje profesionalne stavove, izazvao je u meni divljenje njenoj hrabrosti. Strah je izletio van poput konca koji je zapeo za zube i sada smo mu konačno uhvatili kraj, nećemo ga iščupati odmah. Neka sam izađe. Znam, neki bi se smijali. Znam, neki bi je napali. Možda žalili. Meni je samo bilo dirljivo.
Pričat ću o strahu.
Slikaju se ovdje ljudi, neki s osobnim porukama, neki s jednostavnim činjenicama, neki s altruističkim porukama, neki s betonskim stavovima. Ja starim. Starim pa ih gledam i pitam se o slojevima emocija u njima, s godinama naučio sam cijeniti snagu tog elementa ljudske duše. Mislio sam nekoć naivno kako strah proizlazi samo iz neznanja, ako mislimo kako je munja neka sila nadnaravnog bića, plašit ću se munje. Ako poznajem njene fizikalne zakone i, što je bitnije, sredstva koja kanaliziraju njihov bijes daleko od mene, strah će nestati. Hoće li? Neće. Znanje u kupe, a emocije u špade.
Mislite da sam aboliran straha?
Mogao bih dobiti anafilaktički šok. Proklet bio dan kad sam kupovao kozmetiku s polietilenglikolom, ali, vjerojatno PEG uopće i nije razlog, to su uobičajena pojednostavljenja. Oslobode se te bedaste granule mastocita i bazofila, evolucijski nastale da nas brane od parazita, insekata, plijesni, zmija i paukova, poplavit će mi usnice, past će mi tlak, napravit ću scenu, sestra i doktorica će juriti, a anafilaktički šok izaziva i veliki strah od smrti. Prekrasno. Neću padati u nesvijest sa slikama ljupkih maćuhica na Velebitu. U redu, prošlo je pola sata. A što ako nastupi nakon 45 minuta? Neki su imali malo kasnije.
Pogledam rame, znam da RNA trenutno malo siluje moje stanice da proizvode spike protein, one će ga otpustiti, imunološki sustav će početi drevnu igru specifičnog imuniteta, a ta mRNA se igra s daleko drevnijim i jednako bitnim akordima nespecifičnog imuniteta, onog koji reagira brzo, brzo kao munja, tek malo sporije od anafilakse.
Kao Bachova fuga, zato je fuga i dobila ime, mRNA će plesati kroz dionice signala alarma virusnog napada i signala opasnosti. Drugim riječima, to bi mogli biti tako brutalno da zalegnem s temperaturom preko 39 i osjećati se kao me pregazio teretni ruski vlak. Mislite li kako znanje u potpunosti liječi od straha? Satima mogu vrtjeti mreže citokina i molekularnih orkestratora inflamasoma.
Znanje ipak ima jednu prednost.
Ono će mi pomoći da shvatim limit tog procesa. Zaboga, pa ne živim na vrhu Svilaje, mislim si, pozvat ću hitnu i reći ću „ciju“, loše mi je, ako baš zatreba. Ček, ček, sutradan moram raditi. Imam li kod kuće ibuprofena?? Pa neću grebati susjedi na vrata u jedan u noći. Da ostavim vrata otključana? Čak onako malo otvorena? Hajde u zgradi smo toliko otuđeni da bih sve mogao umrijeti i na stubištu, ujutro bi susjeda samo zakoračila preko mog leša prije no bi zalila cvijeće. Ok, ne bi, nije monstrum.
Možda će mi oteći limfni čvorovi. Znam nekoliko ljudi kojima jesu, baš su se prepali. Jednoj osobi su trebali dani da se smanje i smiri sve. No, samo mi to treba, ali znanje mi je ovdje ipak utjeha, znam da sve to prođe. A samo mi treba Bellova pareza. No, krasno. Znam, znam od toga se brzo oporavi.
Jesam li pripremio svoje tijelo?
Preventivna medicina moja je ljubav. Vitamin D – checked. Preko 120 u krvi. Samo je problem što mi znanje ne nudi tu utjehu, za sada nema nikakve naznake da to mijenja nuspojave. Ali ajde, bio sam razuman za sebe i cijelu zimu pregurao bez ijedne infekcije. I zbog maske, ah, da. Što smo se smijali turistima Japancima… Stres. Joj baš sam bio u stresu par dana prije, taj kortizol, ali što da napravim, ako mi vrisne neka nuspojava zbog kortizola, neka se goni do vraga i on i moji kompenzatorni mehanizmi poput DHEA.
Hrana, kako sam jeo?
Ok ljubitelj sam povrća – checked. Dovoljni proteina – checked. Dovoljno omega-3 – checked. Dovoljno vlakana – checked. I onaj vražji cheescake i kobasice, prokleta da bila kolegica i njen rođendan, treba zakonom zabranit rođendane i cheescake-slash-kobasice prije cijepljenja, trebala je samo rikolu s malo maslinovog ulja donijeti i reći, žderite to, bagro pred cijepljenje.
Ajme, još nešto gore. Dobijem vazovagalnu sinkopu od straha. Snima kolegica, ja padam u nesvijest, trče svi, a samo od straha. Osvanem na jućjubu, da da to je onaj koji piše o cjepivima, a gle ga sad ovdje, osvane meme ili dva, ja blijed dok me medicinska sestra šamara. Ipak je veće junaštvo anafilaksa.
Hajde, ipak nije crno. Ne plašim se čipa, primjerice. Ako mi i ugrade, bit će to jedan fini čip, čitat će francusku poeziju, skupiti znanje botanike, priče o cjepivima, patentima i povijesti medicine. Gledat će Pornhub kroz moje oči; ovo potonje će biti jedini zajednički zaključak ljudskih aktivnosti na svjetskom kongresu čipova iz vakcina. Čip će postati psihotičan od različitih interesa, evo, čak će i upoznati jedan repelent za komarce koji sam baš nedavno napravio. Ne plašim se promjene DNK, eto, i odbacivanja organa. Ne plašim se takvih jeftinijih strahova s interneta, to su nešto poput rasprodaji robnih marki, sindikalne svinjske polovice iz ’81 i robne rezerve ulja ’83. Ajde bar nešto znanje služi.
A što bi to mogli biti najgore? Možda umrem od nekih komplikacija koje još nisu viđene, tipa, nazvat će se „Stribor’s complication“ i ući će u časopis Nature. Možda doktorica izgubi adrenalin iz seta za anafilaksu, sestra joj ubacila zabunom neko sredstvo za smirenje. Da vidimo, nije bio loš moj život. Vidio sam Himalaje – checked. Bio zaljubljen preko ušiju – checked. Šetao se po šumama – checked. Bečka i pariška opera – checked. Jbg nisam vidio Island. Nisam par budala rekao da su budale, moram to ispraviti ako ostanem živ. Mogao sam nekima (češće) reći da ih volim, jednoj osobi ne bih dovoljno ni da imam tisuću usta i živim tisuću godina. Sve vas volim, bilo mi je drago na svemu.U redu, sad bi bilo dosta.
Stotinu puta me trebala ubiti granata, par puta ne znam kako sam ostao živ. Ostavilo je to vjerovanje u neki red koji nije samo stohastika, pa me ubijte sada zbog toga. Ako sam preživio konzerve iz Caritasa ’91-’94, ovo cjepivo je ništa, ono, organic rajčica. Izvrti mi se 20 pacijenata koji će ovaj tjedan ići na kemoterapiju. U Jemenu djeca umiru od kolere, tri godine su umirala od difterije. Zacrvenim se, ajde, rekoh sebi, da prostite na izrazu, ajde ne seri više.
„Evo gotovo.“ kaže medicinski tehničar s osmjehom, ne znam odakle ga umoran izvlači ali nasmije se kroz masku. U tom vremenu od uboda igle do izlaska nastala je priča o strahu. Vrijeme je doista relativno. Zato, J. i A., jesam li vam rekao da vas volim, vas i vaše strahove? Ne bih da ne poznajem svoje.
Ovim člankom je vrijeme i da se vratim s novim objavama nakon malo pauze. Ima toliko tema, očekujte ih već ovaj tjedan. Dobio sam prvu dozu mRNA cjepiva.
5/5