Problem cijepljenja u Njemačkoj – koje rješenje je najbolje?

Zašto i odrasli ne sudjeluju?

Od svih zemalja Europske Unije najniža je stopa procijepljenosti protiv ospica u Njemačkoj. Pritom problem nije samo u roditeljima koji su skeptični prema cijepljenju. Virus u populaciji šire prije svega i nedovoljno zaštićene odrasle osobe. Kako riješiti ovaj problem?
Ospice su se vratile u Europu. Svjetska zdravstvena organizacija je u veljači 2018. objavila tadašnje brojke: prema podacima iz 2017., širom Europske Unije više od 21.000 ljudi zarazilo se ospicama, a njih 35 je umrlo od subakutnog sklerozirajućeg panencefalitisa. To je četverostruko više obolijevanja nego godinu ranije.

Njemačka tragedija

Prema podacima za 2017. godinu, Njemačka se nalazi na petom mjestu s 927 slučajeva ospica, iza Rumunjske (5.562 slučaja), Italije (5.006), Ukrajine (4.767) i Grčke (967), usprkos tome što se njemački zdravstveni sustav po visokom standardu prije nalazi uz bok skandinavskim zemljama. Regionalna direktorica SZO-a za EU Zsuzsanna Jakab govori o neprihvatljivoj ,,tragediji”. I moglo bi se reći da je u pravu: situacija kada u visokorazvijenim zemljama zaraza koju je moguće izbjeći uzrokuje toliku štetu može se nazvati jedino tragedijom. SZO također ne nudi u praksi primjenjive ideje za rješenje ovog problema.
Razlozi za to su kompleksni. Neki se ljudi jednostavno zaborave cijepiti. Drugi pak odbijaju cijepljenje. Navedena nebriga ili skepsa prema imunizaciji naročito je izražena među obiteljima visokog socioekonomskog statusa. Statistički gledano, što je razina obrazovanja majke viša, to je vjerojatnost redovitog cjepnog statusa manja.
Dr. Sandra Mangiapane, međutim, tvrdi da spomenuti faktori mogu objasniti samo dio razlika. Smatra da na stanje utječu i regionalne različitosti poput broja liječnika, homeopata ili naturopata koji su skeptični prema cijepljenju. Svoje je analize podijelila u sklopu javnozdravstvenog projekta Versorgungsatlas.
Nedostižnost kolektivnog imuniteta
U svjetlu opisanih okolnosti Njemačkoj ne uspijeva postići zadovoljavajuću razinu kolektivnog imuniteta. Ukoliko je cijepljeno 90-95 % svih ljudi u populaciji, prekida se lanac širenja zaraze. Nacionalni plan preporuča 95 %, čime se neposredno štite i oni koji iz medicinskih razloga ne mogu primiti cjepivo, primjerice imunokompromitirani bolesnici.
Prema podacima njemačkog Instituta Robert Koch, u generaciji djece rođene između 2004. – 2013. njih čak 96 – 98 % je procijepljeno prvom dozom protiv ospica. No, kad je riječ o drugoj dozi, taj postotak pada na mršavih 75 – 86 % . Kod odraslih je osoba situacija znatno manje jasna. Sudeći prema jednoj starijoj anketi, svaka peta odrasla osoba nema dovoljnu razinu zaštite protiv ospica. Programi cijepljenja protiv ospica trebaju uključivati kako djecu, tako i necijepljene ili nedovoljno cijepljene odrasle.

Samo bez pritiska

Uvođenje obaveznog cijepljenja je samo pola rješenja, kao što vidimo na primjeru Italije. Od sredine 2017. tamošnja je vlada uvela obavezu cijepljenja protiv deset zaraznih bolesti. Djeca čiji roditelji odbiju obavezno cijepljenje, ne mogu biti upisana u vrtiće ili malu školu, a roditeljima prijeti kazna u visini do 500 eura.
Kratkoročne analize pokazuju uspješnost mjera prvenstveno kod mlađe djece. Među djecom starom do 24 mjeseca postotak zaštićenih od ospica povećan je s 87.3 (2016. g) na 91.7 (2017. g). Kod sedmogodišnjaka je riječ o 85.8 %. Podaci o odraslim Talijanima nisu uključeni u studiju, no za očekivati je da postoje rupe u procijepljenosti odraslog stanovništva.
Njemačka je tu do sada bila opreznija jer nijedna stranka nije željela riskirati gubitak potpore dijela glasača. 2017. godine donesen je novi zakon prema kojem su dječji vrtići dužni javiti nadležnom ministarstvu zdravstva ukoliko roditelji ne slijede preporuke o cijepljenju djece. Mjere obaveznih savjetovanja i mogućnosti naplaćivanja novčane kazne postojale su još od 2015., no što je to sve skupa donijelo: ništa.
Tako je sredinom svibnja 2017. godine 37-godišnja majka troje djece umrla od ospica usprkos svim poduzetim medicinskim mjerama intenzivnog liječenja.

Što se mora dogoditi?

Možemo zaključiti da ranije mjere nisu bile dovoljne ukoliko zaista želimo ostvariti kolektivni imunitet. Možda bi valjalo pokušati s nekom od sljedećih ideja:

• obvezati liječnike etičkim kodeksom da (više) ne upozoravaju pacijente na očigledno učinkovita cjepiva
• obvezati odrasle osobe u čestom kontaktu sa školama, vrtićima, domovima zdravlja, bolnicama, pučkim kuhinjama i sl. da se cijepe
• istovremeno osigurati da nude cijepljenje što jednostavnije moguće za korisnike sustava. iječnici bi se mogli angažirati po velikim supermarketima (kao što je slučaj u SAD-u ili Australiji), a nadocjepljivanja drugom dozom mogla bi se provoditi i u ljekarnama (kao u Švicarskoj).

I ovdje vrijedi isprobani koncept: ponuditi korisnicima više. E to bi bio dobar početak.

Izvor: doccheck.com

Prijevod: Martina Matezović Biškup