To je samo ambalaža.

Mala priča o kontroli kvalitete proizvodnje cjepiva vezana za naizgled nešto tako banalno kao – ambalaža i sveg što dolazi u dodir sa sadržajem cjepiva.

Kažu kako ambalaža prodaje sadržaj. Ta je izjava točna za gotovo sve proizvode, od hrane do kozmetike. Samo u jednom području ambalaža i sve što dolazi u kontakt s proizvodom dignuto je na nivo perfekcionizma i prema njima se ponašamo kao da su sam sadržaj. To su injekcijski oblici u koje pripadaju i cjepiva.

U industriji, za sve što dolazi u kontakt sa sadržajem postoji uvijek velika pažnja. U prošlom dijelu, vodi za injekcije, spomenuli smo kako se koristi točno određena vrsta čelika u uređajima za njenu proizvodnju. Jedan od njih, često korišten, ima naziv 316L. Posebna molekularna struktura učinit će ga otpornim na koroziju i smanjiti rizik rasta mikroorganizama. Nema puno proizvođača takve opreme jer čak i način zavarivanja te inspekcija površina mora biti sasvim drugačija od onih za lonce za kuhanje. Takve površine se ne smiju odmah koristiti, obradama kiselinama i lužinama površina postaje inertna. Prije i nakon svakog ciklusa proizvodnje sve takve površine dezinficiraju, te ispiru vodom za injekcije koju smo već upoznali. Možete pretpostaviti da je to skupa investicija samo po načinu ispitivanja vode za injekcije, ali je potrebno. Sam se ispirak ne baca već skuplja i ispituje sadrži li bakterije, njihove raspadne produkte ili organske ugljikove spojeve. Ništa nije prepušteno slučaju s površinama posuda i cijevi koje dolaze u kontakt sa sadržajem cjepiva. Tek na tako očišćene proizvodne posude i uređaje, unose se ulazni materijali i vrši proces proizvodnje i punjenja. Čišćenje u industriji cjepiva ima sasvim drugačiji nivo od drugih grana industrije ili kućanstva.

A što je s „ambalažom“, ampulama i injekcijama po kojima su nam cjepiva i prepoznatljiva? Nije nimalo jednostavnije. Ako ste ikada vidjeli staklene ampule možda biste pomislili, staklo kao staklo. To staklo je u kontekstu kvalitete iznad uobičajenog stakla koje poznajete, staklenih boca koje imate po kući. To staklo je iznad uobičajenog stakla koje prepoznajete u bočicama za sirupe iz ljekarni. Staklo za cjepivo mora biti posebno inertno, što znači da ne smije reagirati sa sadržajem cjepiva niti otpuštati tvari iz svojeg sastava u cjepivo.

 Ampule za cjepiva ispituju se tako da ih gnjavimo; u njih dodajemo vodu, zagrijavamo na preko 120 °C pod visokim tlakom, a potom metodama koje zovemo titracija ispitujemo da li su izdržale stres. Zdrobit ćemo te staklene ampule i mjeriti ne samo inertnost njihove površine već i materijala od koje su napravljene. Mjerimo i sadržaj arsena u staklu. Osim u cjepivima, tako posebno staklo niste držali u životu u rukama.

To se ne tiče samo stakla. Slični postupci vrijede za sve plastične, metalne ili gumene dijelove cjepiva. U XXI. stoljeću opsežnije se rade ispitivanja tvari koje zovemo „extractables and leachables“, svega onog što potencijalno mislimo da bi moglo iz ambalaže ući u proizvod. Napunjena šprica ili ampula, doslovce svaka, prolazi nešto što zovemo optički test. 

Nekoć (katkad i sada) to se radilo tako da posebno školovani ljudi pregledaju baš svaki finalni proizvod kako u njemu ne bi bilo dijelova, zamućenja ili bilo kakvih sumnjivih pojava koje su vidljive golom oku. Danas umjesto ljudi, koji su manje savršeni jer se mogu umoriti i imati čistu ljudsku grešku, rade kompjuteri koji imaju programirane algoritme za nalazak takvih oblika.

Bilo koji nepravilni proizvod se baca, a bude li ih više od propisanih cijela serija se odbacuje. Sve to zahtijeva puno analitike, puno stotina sati rada ali isplati se u ime sigurnosti. Svi ti zahtjevi o kojima smo govorili i o kojima ćemo govoriti plod su zahtjeva regulatornih agencija za lijekove poput europske EMA ili američkog FDA te zahtjeva kvalitetne proizvodnje. 

Ponekad sam na internetu našao komentare kako bi ljudi rado obilazili kontrolirali ili nadgledali proizvođače. Da li bi se sjetili nečeg tako bitnog kao što je AISI 316L čelik? Da li bi znali procijeniti od kakvog stakla trebaju biti ampule? Da li bi znali kakva se kvaliteta zahtijeva od sasvim banalnih sirovina koje smo spomenuli, poput soda bikarbone? Da li bi znali procijeniti neškodljivost anatoksina tetanusa, najbitnije tvari u cjepivu protiv ove opasne bolesti? Ne. I to nije pokuda. Ni ja ne bih mogao kontrolirati nuklearnu elektranu. Za to postoje ljudi koji se godinama školuju i vježbaju. Zovu se inspektori.

Literatura:

  1. EudraLex – The Rules Governing Medicinal Products in the European Union
  2. La Pharmacopée Européenne 9e Edition
5/5
Podijelite dalje

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.

1992. godine upisujem studije medicinske biokemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Nakon završene četiri godine studija odlučujem upisati i studij farmacije. Svoj tadašnji znanstveni interes imao sam prilike razviti radeći kroz dvije godine diplomski rad kod dr. Blaženke Grahovac i cijelom tadašnjem timu Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu u čijem sam laboratoriju imao prilike napraviti svoje prve korake. Diplomirao sam na temu molekularnog određivanja vrste Borrelia burgdorferi sensu lato u kliničkim uzorcima. Zahvalan sam i drugoj mentorici, profesorici Marici Medić-Šarić na gotovo majčinskoj podršci i na prvoj znanstvenoj publikaciji. 1998. godine diplomirao sam oba studija i stekao titule magistra farmacije i diplomiranog inženjera medicinske biokemije. Vrlo kratko sam 1998. godine radio kao asistent na zavodu za organsku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, a već iste godine zapošljavam se u istraživačkom institutu PLIVA d.d. čiji sam stipendist bio dvije godine. Počeo sam raditi kao istraživač u grupi koja se bavila istraživanjem novih protuupalnih lijekova kod dr. Mladena Merćepa. Njemu sam zahvalan, kao i svim kolegama, na svemu što sam naučio u znanosti, a toga je bilo puno. Biram li između istraživanja u industriji i akademskom okružju odabirem industrijsko okružje. Plod toga je nekoliko znanstvenih publikacija i više patenata. Postajem direktor istraživačkog programa u PLIVA d.d., a potom i voditelj stanične biologije u GlaxoSmithKline (GSK). Teško je nabrojati sve što sam prošao u znanstvenom iskustvu, od in vivo modela, molekularne i stanične biologije i niza tehnika. Smatram to privilegijom jer današnji koncept znanosti u industriji katkad više ograniči ljude nego im daje slobode. Više se ne smatram istraživačem i znanstvenikom, premda je, tko zna, jednom moguće da se vratim na taj posao. Ne volim ni da me tako zovu jer se ne volim krivo predstavljati. Kao prilog svoje povijesti prilažem listu radova. Ipak, ta povijest posla mi je dala puno vrijednog i zahvalan sam nekima omraženoj farmaceutskoj industriji na svemu što znam. 2005. godine postao sam doktor farmaceutskih znanosti s temom disertacije „Konjugati makrolida i glukokortikoida kao nova klasa protuupalnih lijekova.“ 2011. godine igrom neobičnog slučaja zaposlit ću se u Imunološkom zavodu d.d. najprije na Zavodu za transfuzijsku medicinu, a potom i kao direktor kvalitete. Bez obzira na težinu, to mi je bila velika privilegija i naučiti suptilnosti kontrole kvalitete cjepiva i proizvoda ljudske plazme obogati čovjeka za nivo striktnosti u kvaliteti koju druge grane industrije jedva dosežu. Bila mi je teška odluka otići i dan danas mi je žao te institucije i predivnih kolega koje sam tamo upoznao. Gdje su tu eterična ulja i biljke? Bezazleni tečaj aromamasaže u Aromari 2001. godine na kraju se pretvorio u hobi i interes. Zahvalan sam svojoj tadašnjoj tvrtki da je to bez problema ne samo tolerirala već su me i neki kolege ohrabrivali. Stekao sam samo jednu impresiju: svijet ljekovitih biljaka i eteričnih ulja je kaotični divlji Zapad u odnosu na striktnost svijeta farmaceutske industrije. U njemu ima potencijala koji treba razviti. Vremenom, to mi je postao moj glavni posao. Trebao sam položiti test i vlastite naivnosti i vremenom sam izgradio sve jasniji stav što je u tom svijetu prirodnih tvari i lijekova smisleno, a što je odnijela povijest. Svijet New Age-a ostavio je gorke uspomene na svijet „alternative“ i o tome trebam jednom napisati knjigu. Moj interes prema biljkama proširio se davno u svijet kozmetike, ali osobno ružno iskustvo dr. Stribor kozmetike udaljilo me još prije 3 godine od tog svijeta. Što sam znao, prenio sam na Plantageu kao mali hommage tom vremenu. Ako ikada nadrastem to gorko iskustvo ovaj interes, barem u smislu hobija, možda će se vratiti. Da bi se to desilo, ono staro prvo mora umrijeti, ali o tome više ne odlučujem ja. Moj današnji svijet je uvijek podređen osobnom učenju i iskustvu. Savjetujem pacijente i drago mi je što sam uopće prvi u struci razvio takav koncept koji je dio posla XXI. Stoljeća. Zahvaljujem se Atlantic Farmacia na uspješnoj suradnji kroz godine. Educiram puno druge i iz povijesti svojih prethodnih poslova pokušavam prenijeti svoja iskustva drugima i poraditi na općem znanju ne samo medicinskih djelatnika već cijelog društva. Aktivno pišem na Facebooku, izdao sam knjigu koja je plod tog pisanja, u grupi Samoniklog jestivog bilja, ali i u grupi Cijepljenje/vakcinacija – grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice, čime se zahvaljujem Imunološkom zavodu. Znam biti težak, premda sam uglavnom blagog karaktera. Tvrdoglav sam, ponekad prednost, katkad mana. Tko me povrijedio/la i financijski iskoristio/la, zauvijek ima zatvorena vrata. Nisam zlopamtilo osim u ekstremima kojih, srećom, nema puno. Na prste dvije ruke. Volim planinariti, to već mnogi znaju. Volim biljke ali i sve prirodne znanosti. Govorim francuski i engleski jezik. Više na: https://www.plantagea.hr/o-meni/