Waldemar Haffkine: začetnik cjepiva kojeg je svijet zaboravio – bbc.com

Dok je radio u Parizu i Indiji na prijelazu prošlog stoljeća, Waldemar Mordecai Haffkine razvio je prva cjepiva protiv kolere i kuge. A zatim je slučajno masovno trovanje poremetilo njegov život.

Na proljeće 1894., Waldemar Haffkine otputovao je u Calcuttu, u Indijsku pokrajinu Bengal, u potrazi za kolerom. Tamo je na proljeće bila sezona kolere pa je Haffkine gajio nade da će je pronaći.

Prethodnog je ožujka došao naoružan onime za što je vjerovao da je cjepivo protiv kolere, ali čitave se godine mučio s testiranjem svog izuma. Od trenutka kada je stigao, britanski medicinski establishment i indijsko stanovništvo dočekali su ga sa skepsom. Nije bio liječnik, već zoolog. Ruski Židov koji se školovao u Odessi a znanje dalje razvijao u Parizu, i to u vrijeme kada je svjetska bakteriološka zajednica bila dosta podijeljena i sklona skepsi.

Haffkine, koji je imao 33 godine kad je stigao u Indiju, naišao je na logističke poteškoće pri ispitivanju cjepiva. Njegova prva inačica zahtijevala je dvije injekcije u razmaku od tjedan dana, a njegova ekipa ponekad nije mogla lako pronaći ispitanike kako bi im ubrizgala cjepivo drugi put. Unatoč tome što je kolera bila prisutna diljem Indije, nije bilo jednostavno pronaći je u dovoljnoj koncentraciji. Prema njegovim vlastitim zapisima, Haffkine je cijepio oko 23000 ljudi u sjevernoj Indiji te godine, ali kolera nije izbila među njima pa se nije moglo vidjeti djeluje li cjepivo.

Zatim, u ožujku 1894., Haffkineu se ukazala prilika. Zdravstveni djelatnik iz Calcutte pozvao ga je da dođe pomoći otkriti bacile kolere u izvoru vode u jednom od gradskih busteeja (bustee je izolirano prigradsko naselje koje se sastoji od koliba sazdanih od blata, uz izvor vode). Obitelji koje su živjele u tim naseljima pile su iz zajedničkog izvora vode, zbog čega su bile izložene povremenjm izbijajem kolere.

Busteeji su se pokazali idealnim mjestom za ispitivanje njegovog cjepiva u nastanku. U svakom kućanstvu živjela je grupa ljudi u identičnim uvjetima, u jednakoj mjeri izložena koleri. Kada bi u svakoj obitelji neke članove mogao cijepiti, a neke ne, uz dovoljno ispitanika, napokon bi dobio neke značajne rezultate.

Krajem ožujka, u naselju Kattal Bagan, dvoje je ljudi umrlo od kolere, što je značilo da je kolera ponovno izbila. Haffkine je otputovao u naselje i cijepio 116 od oko 200 stanovnika. Nakon toga, njegova je mala ekipa ustanovila još 10 slučajeva zaraze kolerom, od kojih 7 sa smrtnim ishodom – sve među necijepljenima.

Rezultati su bili dovoljno ohrabrujući da se financira ispitivanje na širem uzorku. Ali nagovoriti ljude na cijepljenje bilo je teže no što se očekivalo. Godine raznih medicinskih programa od strane britanske vlade unijele su nepovjerenje među indijsko stanovništvo a i koncept cijepljenja im je još uvijek bio stran.

Haffkineovo rješenje bila je suradnja s indijskim liječnicima umjesto britanskih. To su bili dr. Chowdry, dr. Ghose, dr. Chatterjee i dr. Dutt, među ostalima. A i iskoristio je novi trik u svijetu imunizacije: javno je injektirao sam sebe kako bi dokazao da smatra da je njegov izum siguran.

“Ono što je zanimljivo, a rijetko se spominje, je da su nakon prvotnog otpora ljudi u siromašnim četvrtima Calcutte stajali u redu cijeli dan kako bi primili Haffkineovo cjepivo protiv kolere,” kaže profesor Pratik Chakrabarti, predstojnik Katedre za povijest znanosti i medicine Sveučilišta u Manchesteru.

“Provodio bi sate, čak i dane u tim četvrtima, s indijskim liječnicima. Počinjao bi s cijepljenjem ujutro prije nego što bi ljudi odlazili na posao i nastavljao navečer, sjedeći uz uljnu svjetiljku.“

Haffkineov rad u slumovima Calcutte smjestio ga je u među začetnike novog načina razumijevanja bolesti. Ali za razliku od Edwarda Jennera prije i Jonasa Salka nakon njega, Haffkineovo ime nikada nije zaživjelo u kolektivnoj svijesti, niti u Indiji, niti u Europi.

“Haffkine je prvi doveo takvu laboratorijsku medicinu u tropsku zemlju poput Indije,” kaže prof. Chakrabarti. On je bio znanstvenik iz Pariza koji je došao u slumove Calcutte. Njegova je priča zaista dramatična.”

Kad je diplomirao zoologiju na Sveučilištu u Odessi 1884., zabranjeno mu je da zauzme status predavača jer je bio Židov. Već je bio naišao na nevolju 5 godina ranije, usred pogroma (organiziranih napada na Židove), kad se borio da spriječi kadete ruske vojske da unište dom nekog Židova. Pretučen je i priveden ali s vremenom oslobođen.

Haffkine je 1888. napustio svoju domovinu. Prva postaja bila mu je pozicija učitelja u Ženevi, ali ubrzo se seli u Pariz, gdje se zapošljava kao pomoćnik knjižničara u Institutu Louisa Pasteura, tada vodećem centru za istraživanja u bakteriologiji. U slobodno vrijeme, Haffkine je ili svirao violinu, ili vršio pokuse u bakteriološkom laboratoriju.

Oslanjajući se na rad Pasteura i Jennera, Haffkine je otkrio da prolaskom bacila kolere kroz peritonealnu šupljinu zamoraca (39 prolazaka), može proizvesti virulentniju kulturu kolere, koju je zatim atenuirao (oslabio, umrtvio) metodom zagrijavanja. Injekcija atenuirane bakterije, a zatim injekcija virulentnije bakterije, čini se da je imunizirala zamorce protiv smrtnog ishoda infekcije.

Do tog trenutka, za bolesti poput kolere vladala je teorija miazme – lošeg zraka, a tretirala se nečime što prof. Chakrabarti zove “liječenje širokog spektra” (“Staviš nekog u kadu pa ga pariš dok nije polumrtav, ili prskaš karbolnu kiselinu posvuda”). Ali rad Haffkinea i ostalih omogućio je da se virus ili bakterija kultivira, atenuira i tretira ciljano u organizmu.

Tjedan dana nakon uspjeha sa zamorcima, Haffkine je ponovio rezultate primjenom na zečevima te na golubovima. Bio je spreman za ljudsko biće.

18. srpnja 1892., Haffkine je riskirao život injektirajući u sebe atenuiranu  bakteriju kolere. Nekoliko dana je patio od groznice, ali potpuno se oporavio. Zatim je cijepio tri prijatelja iz Rusije i još nekoliko dobrovoljaca. Nakon što nitko od cijepljenih nije imao težu reakciju, Haffkine se uvjerio da je cjepivo sigurno za ispitivanje na širem uzorku.

Trebao je pronaći mjesto gdje ima puno kolere kako bi proveo opsežnije ispitivanje na ljudima. 1893., lord Frederick Dufferin, tada britanski veleposlanik u Parizu i nekadašnji potkralj Indije, čuo je za Haffkineovu situaciju i predložio mu je put u Bengal.

Nakon što su se Haffkineovi pokusi u predgrađima Calcutte sljedeće godine pokazali obećavajućima, vlasnici plantaže čaja u Assamu pozvali su ga da cijepi njihove radnike. Haffkine je cijepio tisuće radnika, no najesen 1895. obolio je od malarije pa se morao povući u Englesku kako bi se oporavio. Prema njegovim zapisima, do tad je protiv kolere cijepio gotovo 42 000 ljudi.

Haffkine je kasnije primijetio da njegovo cjepivo, iako je smanjilo učestalost zaraze, činilo se da nije snizilo stopu smrtnosti među oboljelima. Kada se vratio u Indiju 1896., naumio je ispraviti taj nedostatak novom, dvojakom formulom koju je razvio. No u Bombayju se pojavio novi, neodgodiv problem koji će ga zauvijek odvratiti od rada na koleri.

Treća svjetska pandemija kuge započela je 1894. u kineskoj provinciji Yunnan. Proširila se sve do britanskog Hong Konga te odande preko trgovačkih brodova do Bombayja, napučene obalne metropole tadašnje Britanske Indije. Prvi slučaj otkriven je u rujnu 1896. gdje su obitavali trgovci žitaricama u gradskoj luci.

U početku, britanske vlasti umanjivale su ozbiljnost situacije u pokušaju da važan lučki grad nastavi poslovati. Ipak, bolest je harala prenapučenim slumovima Bombayja. Smrtnost je bila gotovo dvostruko viša nego u kolere a broj mrtvih je vrtoglavo rastao. Guverner se obratio Haffkineu za pomoć. Haffkine je otputovao u Bombay, gdje je dobio radno mjesto u jednoj maloj sobi s hodnikom, jednim činovnikom i tri pomoćnika laika. Pripao mu je zadatak da stvori prvo cjepivo protiv kuge na svijetu, počevši od nule.

“Nije imao mnogo prostora, opreme i radne snage, ali bilo je to prvi put da radi neovisno i da ima vlastiti laboratorij,” kaže Chandrakant Lahariya, epidemiolog u Delhiju. “Znao je da će ga razvoj cjepiva protiv kuge u rekordnom roku učiniti vodećim znanstvenikom njegovog vremena.”

Haffkine je neumorno radio te zime. Otkrio je da ako stavi bacile kuge na hranjivu podlogu u koju je dodao male količine maslaca ili kokosovog ulja, bacili bi se formirali u karakterističnu tvorevinu u obliku stalaktita, tvoreći mikrobe i toksine sa strane. Koristio je isti pristup kao i za cjepivo protiv kolere. Upotrijebio je i  mikrobe i toksine kako bi dobio jednodozno cjepivo.

U prosincu, Haffkine je uspješno cijepio zečeve protiv kuge, i do siječnja 1897. bio je spreman ponovno ispitati novo cjepivo protiv smrtonosne bolesti na ljudskom biću.

10. siječnja 1897., Haffkine si je injektirao 10 mL svog preparata – znatno veću količinu od 3 mL, koju je namjeravao primijeniti prilikom šireg ispitivanja. Dobio je jaku groznicu ali oporavio se nakon nekoliko dana.

Krajem mjeseca, kuga je izbila u bombajskom zatvoru Byculla, u kojem se nalazilo stotine zatvorenika. Haffkine se tamo uputio provesti ispitivanja. Cijepio je 147 zatvorenika a 172 ne. Među necijepljenima došlo je do 12 slučaja zaraze i 6 smrti, te 2 slučaja zaraze bez smrtnog ishoda među cijepljenima.

Uspjeh u zatvoru Byculla potaknuo je brzo proširenje proizvodnje i ispitivanja cjepiva a Haffkine je premješten iz svog malog, jednosobnog laboratorija u bungalov u vlasništvu vlade, a kasnije u veliku ložu u vlasništvu duhovnog vođe Age Khana, koji je pristao da se cijepi njega i tisuće sljedbenika njegove zajednice zvane Khoja Mussulman.

Te godine cijepljene su stotine tisuća ljudi, što je spasilo nebrojene živote. Kraljica Viktorija proglasila ga je vitezom, a u prosincu 1901. imenovan je ravnateljem zavoda za istraživanje kuge u zgradi vlade u Parelu, u Bombayu, s novim postrojenjima i 53 radnika.

Tada je došlo do velike nevolje; u ožujku 1902., u naselju Mulkowal u pokrajini Punjab, 19 osoba umrlo je od tetanusa nakon primitka Haffkineovog cjepiva. Ostalih 88 osoba cijepljenih tog dana prošlo je bez posljedica. Dokazi su naizgled upućivali na fatalnu kontaminaciju boce 53N, proizvedene 41 dan ranije u laboratoriju u Parelu.

Komisija indijske vlade bila je zadužena za istragu. Otkrilo se da je Haffkine promijenio postupak sterilizacije cjepiva, koristeći zagrijavanje umjesto karbolne kiseline kako bi ubrzao proizvodnju. Metoda zagrijavanjem do tada se sigurno koristila u vodećem svjetskom institutu Pasteur već dvije godine, no ta je metoda Britancima bila nepoznata. Zbog toga je 1903. godine komisija zaključila da je boca 53N u Haffkineovom laboratoriju u Parelu morala biti kontaminirana. Haffkine je otpušten s mjesta ravnatelja laboratorija za istraživanje kuge i otpušten iz indijske civilne službe. 

Posramljen tom odlukom, Haffkine odlazi iz Indije i putuje u London. Razvio je cjepivo protiv kuge te bio proglašen vitezom, ali najednom je postao autsajder. Za njega to nije bilo nešto sasvim novo i nepoznato.

“Tada je bilo mnogo pristranosti, mnogo predrasuda,” kaže dr. Barbara Hawgood, predavačica koja je objavila akademski rad na temu Haffkineove karijere. “Nije bio medicinar, pa nije bio jedan od njih. Bilo je tu puno arogancije.”

Eli Chernin, profesor javnog zdravstva na Harvardu, koji je proučavao Haffkineovu korespondenciju, napisao je da “iz arhiva nije vidljivo da je antisemitizam značajno utjecao na Haffkinea,” međutim “bilo bi naivno misliti da je edvardijanska birokracija potpuno zanemarila činjenicu da je Haffkine Židov.”

Haffkine je vodio i manje, osobnije bitke, kaže Chernin. Mučio se s engleskim jezikom. Iza pisama koje je slao u tom periodu, čak i svojim prijateljima, postojale su skice “gotovo nečitljivih žvrljotina, potcrtanih i prekriženih riječi, kasnije sve uredno prepisano.”

1904., dvije godine nakon što je Haffkine suspendiran, epidemija kuge dosegla je svoj vrhunac u Indiji i te godine odnijela 1 143 993 života. Hawgood kaže da je Haffkineovo cjepivo bilo “glavna linija obrane”, ali njegov tvorac je zapeo u Londonu, braneći svoj ugled.

Četiri godine nakon indicenta u Mulkowalu, 1906., indijske vlasti napokon su objavile potpunu istragu kojom su proglasile Haffkinea krivim. Nakon što je pročitao masu dokumenata, WJ Simpson, profesor na King’s Collegeu u Londonu, poslao je British Medical Journalu pismu u kojem gorljivo obrazlaže da dokazi upućuju na slučajnu kontaminaciju boce 53N u Punjabu, na lokaciji gdje se primjenjivalo cjepivo.

Kao prvo, nije zamijećen miris iz boce kad je otvorena. Razvijena kultura tetanusa proizvela bi jak i neugodan miris, piše.

Kao drugo, kad je boca pregledana 15 dana kasnije, bilo je razvijeno malo kulture tetanusa u njoj. “Da se boca kontaminirala u Bombayu,” komisija bi “na dnu boce pronašla mnogo rasta kulture tetanusa” piše Simpson.

Kao treće, u 19 osoba koje su preminule, tetanus se razvijao polako, kroz 7 do 10 dana, što je ukazivalo na blagu infekciju, koja je započela na dan primitka cjepiva. Da je u boci bila već dobro razvijena kultura, “oboljele bi napala žestoka verzija tetanusa”

Ono što je vjerojatno najbitnije, dokumenti su otkrili da je asistentu koji je otvarao bocu 53N pala pinceta na tlo i nije ju pravilno sterilizirao prije no što je njome otvorio čep boce.

Haffkine je podvrgnut “teškoj nepravdi”, zaključuje Simpson. Nakon što je njegovo pismo objavljeno, i drugi su se zauzeli za Haffkineov slučaj. U četiri pisma zajedljivog tona The Timesu (prozvao ih je “ljutim pismima”), nobelovac Ronald Ross optužio je Britance da se “ne obaziru na znanost” i upozorio da će Indija biti odgovorna za “strašnu nezahvalnost jednom od svojih najvećih dobročinitelja.”

Ross je dodao još jedno upozorenje, koje je relevantno i danas – ako bi se ostalo pri tome da je boca 53N kontaminirana u laboratoriju, to bi moglo narušiti povjerenje javnosti u cjepiva u doba kad je barem 50 000 ljudi tjedno umiralo od kuge.

Haffkine je napokon oslobođen optužbi 1907., nakon što je Simpsonova i Rossova kampanja došla do britanskog parlamenta. Haffkine je dobio odobrenje da se vrati raditi u Indiju i drage volje se vratio, kao glavni ravnatelj biološkog laboratorija u Calcutti. Ali nije mu potpuno oprošteno – zabranjeno mu je da provodi ikakva klinička ispitivanja, što ga je ograničilo na proučavanje teorije. “Čitava nepravedna kazna za Mulkowal spala je na mene. To se nije promijenilo,” piše on Rossu. “Kad god se ukaže prilika, pismeno i usmeno se ponavlja da sam bio i da sam još uvijek odgovoran za taj slučaj.”

Period od narednih sedam godina za Haffkinea nije bio produktivan. Od 30 radova koje je napisao za života, samo je jedan objavljen između 1907. i 1914. Nakratko se vratio proučavanju kolere i poželio je razviti “devitalizirano” cjepivo – metodu koja će se kasnije široko primjenjivati – ali indijska vlada odbila je njegove opetovane molbe za dopuštenje da provodi ispitivanje. 1914., s 55 godina, Haffkine se povukao iz indijske civilne službe i napustio je zemlju. Katastrofa u Mulkowalu na njemu je ostavila dubok trag i ostavila trajne posljedice.

“Mulkowal je njegov kraj,” kaže Pratik Chakrabarti. “Okaljao je njegovu baštinu. Napustio je Indiju malodušan. On nije javna ličnost. Povijest ga je zaboravila.”

Haffkine bi “trebao biti puno bolje znan,” kaže Barbara Hawgood. “Zapravo je bio izvrstan bakteriolog.”

Od 1897. do 1925., iz Bombaya je odaslano 26 milijuna doza Haffkineovog cjepiva protiv kuge. Ispitivanje učinkovitosti cjepiva pokazalo je smanjenje smrtnosti za 50% do 85%. Ali na živote koje je spasio ne može se “staviti broj, kaže Hawgood. “Brojke su ogromne.”

Haffkine se vratio u Francusku i posvetio se vjeri, postajući sve ortodoksniji. Postavio je temelje za promicanje obrazovanja Židova u Istočnoj Europi. Nikada se nije oženio. Proveo je svoje posljednje godine u Lausanneu, u Švicarskoj. “Bio je učenjak, samotnjak i naočit, ali ne i rječit muškarac. Ostao je neženja.” piše indijski bakteriolog H. I. Jhala.

Haffkine je preminuo u Lausanneu 1930., sa 70 godina. U kratkoj osmrtnici koju je objavila Židovska telegrafska agencija piše da je njegovo cjepivo protiv kuge “primjenjivano diljem Indije i njegov laboratorij je “poslao na tisuće doza raznim tropskim zemljama.” U osmrtnici je citiran i lord Lister, veliki britanski bakteriolog i začetnik uporabe antiseptika u kirurgiji, koji je Haffkinea prozvao jednostavno “spasiteljem čovječanstva.”

Dvosobni laboratorij u kojem je Haffkine izumio svoje cjepivo protiv kuge danas je dio Grant Medical Collegea i Sir JJ Group of Hospitals u Mumbaiju. Više od 100 godina nakon njegovog tamošnjeg otkrića, bolnica u Indiji igra važnu ulogu u borbi protiv jedne nove pandemije – koronavirusa.

“Nadahnuo je brojne znanstvenike da se prihvate istraživanja cjepiva u ranom 20. stoljeću, ali njegov je doprinos iz nekog razloga zaboravljen. Ne smijemo zaboraviti da je Haffkine izumio valjano cjepivo u dvosobnom laboratoriju s vrlo malom ekipom, što je gotovo nevjerojatno,” kaže dr. Chandrakant Lahariya.

Haffkinovo ime ipak je na jedan način preživjelo. 1925., pet godina prije njegove smrti, neki od Haffkineovih pristaša zatražili su od indijske vlade da se laboratorij u Parelu preimuje u Haffkine Institute. Vlada je pristala i ime se zadržalo do danas.

Kad je Haffkine primio pismo iz kojeg je saznao o promjeni imena, odgovorio je tadašnjem ravnatelju laboratorija pukovniku Mackieju i njegovom osoblju bez ikakvih naznaka gorčine zbog dugih godina provedenih u sjeni Mulkowala.

“Veliki sam dužnik pukovnika Mackieja zbog imenovanja laboratorija u Parelu,” napisao je Haffkine.

“Najbolje godine života proveo sam radeći u Bombayju i ne moram objašnjavati koliko sam vezan za to. Želim Institutu mnogo uspjeha kao aktivnog centra u službi zdravstva Indije i šaljem blagoslove svim članovima osoblja.”

Izvor: bbc.com

Prevela: Noemi Marchiotti