Autizam nije epidemija nego bolje prepoznavanje

Ne znam postoji li danas način da se u potpunosti isključimo iz vijesti koje pristižu s one strane Atlantika. No jedno moramo priznati: trenutni državni vrh Sjedinjenih Američkih Država sastavljen je od ljudi kojima znanost i dokazane činjenice očito nisu prioritet. U svijetu u kojem se informacije šire nevjerojatnom brzinom, isto se tako šire i dezinformacije.

Kad smo pogrešno informirani, izjavljujemo stvari poput onih koje izgovara američki ministar zdravstva Robert Kennedy. Njegova najnovija ideja je da bi do rujna trebalo detektirati otrov iz okoliša koji, navodno, uzrokuje „epidemiju autizma“. I to u roku od šest mjeseci!? Kakve to stručnjake on ima, kad tisuće drugih do sada nisu uspjele? Čini mi se da ovo pitanje nije vrijedno ozbiljne špekulacije. Povod svemu — ponovno, naravno — ta famozna „epidemija autizma“.

Prije nego što zakoračimo u nepoznato i misteriozno koje nam senzacionalizam servira, dobro je prisjetiti se kako izgleda povijest dijagnosticiranja bolesti.

Kako je sve počelo — povijest klasifikacije bolesti
• 1893. — Francuski statističar Jacques Bertillon razvio je prvu verziju Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB), tada nazvanu „Bertillonova klasifikacija uzroka smrti“.
• 1900. — Klasifikaciju su službeno prihvatile mnoge zemlje. Od tada se redovito ažurira, otprilike svakih deset godina, prateći rast i razvoj medicinskih spoznaja.
• 1948. — Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preuzima odgovornost za MKB. Šesta revizija (MKB-6) proširuje klasifikaciju na sve bolesti, ne samo na uzroke smrti.
• 2022./2023. — Najnovija verzija, MKB-11, donosi digitalnu strukturu te znatno proširen i ažuriran popis dijagnoza i dijagnostičkih kriterija. Države ju postupno uvode u svoje zdravstvene sustave.

Koliko je bolesti bilo uključeno na početku?
U prvoj Bertillonovoj klasifikaciji iz 1893. bilo je kategorizirano oko 161 uzrok smrti. Sa svakom novom revizijom taj se broj povećavao, osobito od MKB-6 nadalje, kada su u klasifikaciju uključene i bolesti koje ne uzrokuju smrt. Danas MKB-11 sadrži više od 55.000 šifri koje obuhvaćaju bolesti, simptome, ozljede i druge zdravstvene poremećaje. Svaka od tih bolesti, u nekom trenutku, doživjela je svoju „epidemiju“ dijagnosticiranja — jednostavno zato što je prepoznata kao zasebno stanje. Autistične osobe postoje oduvijek, ali ih nismo tako nazivali

Uvođenje dijagnoze autizma u međunarodnu klasifikaciju
• 1911. — Eugen Bleuler prvi koristi pojam „autizam“ u kontekstu shizofrenije. (Zanimljivo, neki stručnjaci ni danas nisu potpuno odustali od te teorije, kao ni od drugih spekulacija o uzrocima autizma.)
• 1943. — Leo Kanner objavljuje svoje temeljno djelo o autističnim poremećajima kod djece, čime započinje kliničko prepoznavanje autizma. • 1944. — Hans Asperger opisuje sličan skup simptoma, što kasnije dovodi do pojave izraza „Aspergerov sindrom“.
• 1980. — Uvođenjem autizma kao „autističnog poremećaja“ u DSM-III, autizam dobiva status samostalne dijagnoze.
(DSM je Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, koji izdaje Američko psihijatrijsko udruženje — APA, i uz MKB predstavlja jedan od najvažnijih međunarodnih standarda za dijagnostiku mentalnih poremećaja.)

Ove prekretnice jasno prikazuju prijelaz od ranih, nejasnih upotreba pojma do današnjeg diferenciranog razumijevanja autizma kao spektra neuroloških razlika u razvoju.

Zašto “spektar”?
Zato što autistične osobe imaju puno zajedničkih karakteristika, ali one se mogu manifestirati u različitom intenzitetu, ili neke karakteristike kod nekih osoba potpuno mogu potpuno nedostajati. Na primjer, neki autisti mogu verbalno komunicirati, neki ne.

Znanost ne stoji na mjestu Istraživanja autizma stalno napreduju. Posebno se ističu pomaci u području osjetilne percepcije, kognitivnih studija, snimanja mozga, genetike, imunologije (autizam je češći kod majki s autoimunim stanjima, kao i kod genetski povezanih bolesti vezivnog tkiva), razvojne psihologije te u razumijevanju komorbiditeta i spolnih razlika. Nova istraživanja sve jasnije pokazuju da se autizam kod djevojčica i žena može manifestirati drugačije nego kod dječaka i muškaraca. Budući da su dijagnostički kriteriji uglavnom temeljeni na muškoj populaciji, to često dovodi do pogrešnih ili izostavljenih dijagnoza kod žena. Sva ova stalna otkrića ne samo da poboljšavaju dijagnostičke metode, već omogućuju i precizniju, individualiziranu podršku.

Autizam je vrlo aktivno područje znanstvenog istraživanja.
Konstantno otkrivamo nove uvide u simptome i specifičnosti autističnih osoba. Primjerice, sve se više raspravlja o patološkom izbjegavanju zahtjeva (engl. Pathological Demand Avoidance — PDA). Iako još nije sasvim jasno u koju kategoriju svrstati ovaj obrazac ponašanja, jasno je da se vrlo često pojavljuje uz autizam. Iako su osnovni dijagnostički kriteriji danas stabilni i dobro definirani, nova istraživanja pomažu u boljem razumijevanju širokog spektra autističnih izražaja.

Koliko je dugo autizam službeno dijagnoza?
Službena dijagnoza autizma postoji tek 45 godina. Nekima to djeluje kao dugo razdoblje, ali u svijetu znanosti i medicine to je izuzetno kratko. Pogotovo kada se radi o stanju koje nije moguće izmjeriti”na centimetar” , aparatom ili kemijskom analizom. Za postavljanje dijagnoze autizma potrebni su jasno definirani dijagnostički kriteriji, testovi prilagođeni ciljanoj populaciji, puno edukacije i — što je iznimno važno — iskustvo. I ta edukacija i iskustvo moraju se proširiti i postojati ne samo unatar stručnog kruga psihijatrije i psihologije nego i šire u zdravstvu i školstvu. Većina simptoma autizma nije isključivo vezana uz autizam, no kada se svi ti znakovi poslože kao slagalica, konačna dijagnoza postaje jasna.

I za kraj: “Svatko je danas malo autističan” — istina ili mit?
Često čujemo izjavu: “Danas je svatko pomalo autističan.” Ne, nije. Nitko nije “malo autističan”. Kao što svaki osip ne znači da netko ima ospice. Da, može se dogoditi da netko bude pogrešno procijenjen kao autističan pa imamo nešto više krivih dijagnoza. Ali vjerujem da je to još uvijek puno bolji scenarij nego da netko tko zaista jest autističan ostane nedijagnosticiran i bez potrebne podrške.

Autorica: Dr. Henrietta Bencevic Striehl