Njegova je kći prva žrtva ospica u Americi u zadnjih deset godina

Posjet ožalošćenoj obitelji
Autor: Tom Bartlett

11. ožujka 2025.

Peter me dočekao na uglavnom praznom pošljunčanom parkiralištu menonitske crkve na periferiji Seminolea, zapadnoteksaškog gradića okruženog poljima pamuka i kikirikija. Zgrada od opeke nalazi se usred zbrda-zdola građene četvrti pune dvorišta s autootpadom, šupa od metalnih ploča i skromnih kuća s dugim zemljanim prilazima. Na zgradi nema naziva niti kakve oglasne ploče sa stihovima iz Biblije. Nema ni križa, ni zvonika – zapravo ničega što bi prolazniku dalo do znanja da je naišao na bogomolju. Kad sam zaustavio auto, Peter je izašao da vidi tko sam.

Nije očekivao stranca s bilježnicom, ali je slušao dok sam objašnjavao da sam došao u grad pisati o izbijanju ospica, zbog kojih je su do tog trenutka hospitalizirano 20 ljudi iz tog područja i umrlo jedno neimenovano dijete, prva žrtva te bolesti u Sjedinjenim Državama u ovom desetljeću.

Peter, naravno, zna zašto je Seminole u vijestima. Čuo je da su predsjednika Trumpa pitali o toj epidemiji tijekom sastanka kabineta i kaže mi da mu ta pozornost nije draga. Na menonite se nepravedno upire prstom. Nisu samo oni oboljeli od ospica. Izvještavanje je, ustvrdi on, bilo “100 posto nepošteno”. Ne smatra da samo područje Seminola ima problema; kaže je da ima rođake u Kanadi i Meksiku koja su također nedavno dobili ospice. Kažem mu da sam čuo da je preminulo dijete možda bilo iz njegove kongregacije. Točno, kaže on. Zariva vrh čizme u šljunak. Pitam ga poznaje li obitelj. Glas mu malo zadrhti. “To je naše dijete”, kaže.

O prvom slučaju u zapadnom Teksasu javnost je čula 29. siječnja. Tijekom sljedećeg tjedna službeni broj u regiji narastao je na šest. Do Valentinova je bilo 48. Dana 26. veljače pojavila se vijest da je umrlo dijete; do tog trenutka potvrđena su 124 slučaja u devet okruga, najveća epidemija u toj državi u zadnjih 30 godina. Službena je brojka sada oko 200, a još jedna osoba kojoj su dijagnosticirane ospice upravo je umrla s druge strane granice, u Novom Meksiku.

Epidemija, čak ni ovako velika, nije nikakvo iznenađenje. Procijepljenost je pala u mnogim državama, uključujući Teksas, od početka pandemije koronavirusa. U okrugu Gaines, gdje se nalazi Seminole, cjepni obuhvat protiv ospica među vrtićkom djecom je samo 82 posto, daleko ispod procijenjenog praga od 95 posto za održavanje kolektivnog imuniteta. Čini se da čak ni ta alarmantna brojka ne prikazuje dovoljno jasno problem lokalne zajednice. Mnoga djeca iz okružne menonitske zajednice, tisuće njih, nisu cijepljena, ali ne pojavljuju se u državnim popisima jer se ili školuju kod kuće ili su upisana u neakreditirane privatne škole, koje nisu dužne prikupljati takve podatke.

Čak i usred krize s ospicama teško je uvjeriti roditelje u ruralnom zapadnom Teksasu da cijepe svoju djecu ili čak i da se testiraju na virus. Zach Holbrooks, izvršni direktor Okruga javnog zdravstva South Plains, rekao mi je da je proveo prošli mjesec pokušavajući doprijeti do javnosti, posebno do menonitske zajednice, koja govori donjonjemačkim jezikom. Upitao je tri lokalne crkve može li postaviti mobilnu stanicu za testiranje na njihovoj zemlji. Sve tri su odbile. “Mislim da oni osjećaju da su postali meta”, rekao je, “a meni se ne sviđa činjenica da se tako osjećaju.” Njegov je tim postavio stanicu za testiranje pored okružne zgrade za javna zbivanja u blizini gradskog parka, nedaleko od masonske lože. Posjetitelja je vrlo malo, kaže. Svega dva ili tri dnevno. Zato nitko zapravo ne zna prave razmjere epidemije.

Pomoć savezne vlade sporo pristiže. Nekoliko tjedana nakon izbijanja epidemije, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi (HHS) naredilo je da se 2000 doza cjepiva pošalje u Teksas. Ali Robert F. Kennedy Jr., novopotvrđeni ministar zdravstva, isprva je izjavio da epidemija “nije ništa neobično”. Otada je opetovano podsjećao javnost da je odluka o cijepljenju osobna odluka, iako je priznao da cjepiva “ne samo da štite pojedinačnu djecu od ospica, nego također doprinose imunitetu zajednice”. Također je ustvrdio da bi dobra prehrana mogla biti dovoljna da zaštiti ljude od najgorih posljedica ospica. “Ako ste zdravi, gotovo je nemoguće da vas u ovom vremenu ubije neka zarazna bolest,” Kennedy je netočno izjavio u intervjuu koji je s njim za Fox News snimio Marc Siegel. Rekao je da je vodio “vrlo, vrlo emotivan i dug razgovor” s obitelji umrloga djeteta. Kasnije je dodao da je “pothranjenost možda pridonijela njezinoj smrti.” Lokalni zdravstveni dužnosnici rekli su za The New York Times da preminulo dijete nije “otprije bolovalo ni od kakvih bolesti”. Glasnogovornik HHS-a odbio je komentirati.

Prema Google kartama, u Seminoleu postoji šest menonitskih kongregacija. Peterova crkva nije navedena među njima. Osim što je prijavljena kao neprofitna organizacija, čini se da nema nikakvu prisutnost na internetu. Znao sam da postoji samo zato što sam tog jutra u kafiću sreo menonita iz druge kongregacije i pitao ga poznaje li obitelj preminuloga djeteta. Rekao je da je čuo da su iz te crkve. Kad sam ga pitao gdje je crkva, odgovorio je jednom riječju na donjonjemačkom. Ispostavilo se da je to nadimak za četvrt malo dalje od grada. Nakon što sam neko vrijeme kružio oblasnim cestama prolazeći pokraj kuća, konja i poljoprivredne opreme, zaustavio sam se i zatražio pomoć od grupe dječaka koji su se igrali u polju s kamenjem i štapovima. Pokazali su svi istodobno. Crkva je bila tek pola milje uz cestu.

Tamo sam susreo Petera, žilavog 28-godišnjeg muškarca uglatog lica u tamnoj košulji i trapericama u Western stilu. Engleski mu je nesiguran. Govori s blagim njemačkim naglaskom. Povremeno na moja pitanja samo šuti.

Odbija otkriti ime svoje kćeri i prezime obitelji. Zbunjen je vijestima u nacionalnim medijima i čini se da ne želi privući još više pozornosti na svoju obitelj i zajednicu. Otkriva samo dob svoje kćeri: imala je šest godina. Molim ga da je pobliže opiše, no on odmahuje rukom i kaže da je voljela sve što i druga djeca. No, dok stojimo na parkiralištu, priča mi što se dogodilo.

Kći mu je bolovala tri tjedna. Obitelj je znala da se radi o ospicama. Rekao je da su je u jednom trenutku odveli u bolnicu i da su joj dali lijek protiv kašlja. “To je bilo to”, rekao je. “Samo kažu: ‘Idite kući.’ Ne žele nam pomoći. Kažu: ‘To je sve normalno; idite kući.” (Glasnogovornica bolničkog okruga Seminole odbila je komentirati pozivajući se na zakone o privatnosti.)

Nije bilo normalno. Stanje joj se i dalje pogoršavalo, pa su je vratili liječnicima. “Bila je sve bolesnija i bolesnija”, rekao mi je. “Pluća su joj se začepila.” Otkucaji srca i tlak su joj pali, a liječnici su je stavili na respirator. “Bili smo tamo od subote do ponedjeljka, tri dana… a onda je bilo gore, jako loše.” Peter je odmahnuo glavom i zagledao se u tlo. Rekao je da mu je kći umrla u utorak navečer od upale pluća,  infekcije koja se često javi u teškim slučajevima ospica.

Peterova kći nije bila cijepljena. Menonitska doktrina ne zabranjuje cijepljenje niti modernu medicinu općenito, iako sam od menonita s kojima sam razgovarao u Seminoleu čuo dosta o njihovim sumnjama. Upoznao sam oca koji je rekao da želi cijepiti svoje dvije kćeri, ali da se njihova majka ne slaže. Jedna mi je baka rekla da zna za nekoliko djece koja su primila cjepivo protiv ospica i “nakon toga više nisu bila ista”. Čovjek koji je čitav radni vijek postavljao opremu za navodnjavanje rekao je da je sumnjičav prema cjepivima dijelom zato što vjeruje da je vlada lagala o podrijetlu COVID-a.

Peter kaže da i on sumnja u cjepiva. Kaže da oboljevanje od ospica smatra normalnim dijelom života i da su ih imali njegovi roditelji i baka i djed. “Svatko to dobije”, rekao mi je. “Nije to tako novo za nas.” Također je čuo da prebolijevanje ospica može ojačati imunološki sustav protiv drugih bolesti, a tu ideju je Kennedy promicao u prošlosti. Petera možda najviše brine što bi cjepivo moglo učiniti njegovoj djeci. “U cjepivu ima nečega u što nemamo povjerenja”, kaže. “Ne sviđaju nam se cjepiva, ova što ih danas imaju. Previše smo toga čuli, previše smo vidjeli.”

Tijekom našeg razgovora stiglo je nekoliko obitelji i ušlo u zgradu iza njega. Menoniti su poznati po tome što priskaču u pomoć članovima zajednice. Ranije tijekom moje posjete čuo sam priču o tome kako su lokalni menoniti otplatili hipoteku mlade majke čiji je suprug poginuo u nesreći. Pitao sam Petera dobiva li dovoljno podrške. Kimnuo je: “Hrana, novac – sve što nam treba.” Peter zarađuje za život kao građevinski radnik. On i supruga imaju još četvero male djece. Neka od njih su se pojavila dok smo razgovarali. Hvatala su ga za rukav i pokušavala privući njegovu pozornost a on bi se prignuo k njima da im se javi.

Peter mi kaže da je smrt njegove kćeri Božja volja. Bog je stvorio ospice. Bog je dopustio da bolest uzme život njegove kćeri. “Svi moraju umrijeti”, kaže on. Zatvara oči i bori se da nastavi govoriti. “Jako je teško, jako teško”, kaže na kraju. “To je velika praznina.” Glas mu drhti i utihnue. “Naše dijete je ovdje”, kaže pokazujući prema zgradi iza sebe. “Zato smo ovdje.”

Poziva me da uđem u zgradu crkve. Prilazi vratima i drži ih otvorenima. Ulazim u malu, mračnu, zagušljivu prostoriju s desetak stolaca. Peterova kći leži u sredini u ručno izrađenom lijesu prekrivenom tkaninom. Na njezinom licu uokvirenom dvjema plavim pletenicama nema nikakvih znakova bolesti. Sve je bijelo: njezina koža, njezina haljina, podstava njezina lijesa, tanke vrpce koje završavaju mašnicama na manšetama njezinih rukava. Ruke su joj sklopljene točno ispod prsa. Posvuda uokolo sjede članovi njezine obitelji. Nitko ne podiže pogled dok ulazim. Čuje se samo cvrkut nečijeg alarma na mobitelu i suho kašljucanje jedne od njezinih sestrica u kutu prostorije.

Lako je odbaciti statistiku, zaboraviti što ona predstavlja. Prije nego što je cjepivo protiv ospica uvedeno 1963., broj smrtnih slučajeva uzrokovanih tom bolešću u Sjedinjenim Državama svake godine bio je negdje između 400 i 500. Centri za kontrolu bolesti procjenjuju da je stopa smrtnosti od ospica u dječjoj dobi od jedan do tri na 1000, a da jedan od pet oboljelih zahtijeva hospitalizaciju. Zahvaljujući cjepivima, sjećanje na tu patnju uglavnom je izblijedjelo iz javne svijesti, barem u razvijenom svijetu.

Događaji u Seminoleu su sumoran podsjetnik. Dan nakon susreta s Peterom posjetio sam kliniku za cijepljenje preko puta bolnice u koju je on prvi put odveo svoju kćer. Planirao sam intervjuirati ljude koji dođu cijepiti se, ali nitko se nije pojavio. Palo mi je na pamet da sam sada i sam u određenom riziku. Obitelji iz Peterove crkve došle su bdjeti uz djetetov lijes i dijelile zrak u toj zagušljivoj prostoriji usred svoje tuge. Kao i mnogi ljudi rođeni prije 1989., dobio sam samo jednu dozu cjepiva protiv ospica kao dijete, pa sam odlučio biti oprezan: zasukao san rukav i dobio booster. Kasnije, dok sam ručao sa Zachom Holbrooksom, pitao sam ga koliko se drugih ljudi tog jutra došlo cijepiti. Samo jedan, ispostavilo se, a taj je bio on. I on je u djetinjstvu primio samo jednu dozu cjepiva, pa mu se činilo mudrim primiti drugu.

Nakon ručka sam se vozio šest sati do Austina, gdje živim, pokraj naftnih pumpi koje polako klimaju i visokih vjetroelektrana. Ništa što sam čuo u Seminoleu nisam već ranije čuo od vlastitih lijevo-liberalnih prijatelja koji su odlučili ne cijepiti svoju djecu zato što vjeruju da cjepiva sadrže toksine koji uzrokuju autizam ili da dječje bolesti jačaju imunološki sustav. (Da se ne zaboravi, rad iz 1998. koji je navodno pokazao vezu između cjepiva i autizma je povučen, a istraživanja pokazuju da zaraza ospicama može potkopati sposobnost vašeg tijela da se bori protiv drugih infekcija.) Peterova stajališta nisu toliko neobična u konzervativnim dijelovima zemlje. Nedavna anketa pokazala je da gotovo trećina svih republikanskih i republikancima naklonjenih glasača, na primjer, misli da su rutinska cijepljenja “opasnija od bolesti koje trebaju sprječavati”. To je srž onoga što sam čuo od nekoliko menonita koje sam intervjuirao. Nisu oni usamljeni.

U jednom trenutku, tamo na parkiralištu, Peter me pitao zašto se njegova kći uopće tiče ostatka države. U tom momentu nisam smislio odgovor. Za Petera i njegovu obitelj gubitak njihove kćeri privatna je tragedija koja bi bila mučna bez obzira kako djevojčica umrla. Međutim, činjenica da je umrla od ospica znak je da nešto nije u redu s pristupom zemlje javnom zdravstvu. Prije dvadeset pet godina ospice su proglašene eliminiranim u Sjedinjenim Državama. Sada se u zapadnom Teksasu odvija smrtonosna kriza.

Prije nego što sam izašao iz crkve, Peter i ja smo razgovarali još nekoliko minuta. “Vjerojatno znate kako to ide kad netko umre”, rekao je. “Teško je to povjerovati.” Peter mi je rekao da nema više što reći. Stvarno, što bi se više moglo reći? Dogodilo se nešto nevjerojatno: mladi otac tuguje zbog smrti svog šestogodišnjeg djeteta od ospica.

Izvor: His Daughter Was America’s First Measles Death in a Decade – The Atlantic

Prevela: Marija Blagović