Čovjek je čovjeku lijek
„Midnight not a sound from the pavement
Has the Moon lost her memory?“ (Cats)
Has the Moon lost her memory?“ (Cats)
Tragali smo za sedimentima i našli smo svijet toliko različit od današnjeg. Sve što znamo o njemu su kemijski potpisi iz kojih smo stvorili sliku o davno izumrlom moru i atmosferi, uz kemijske tragove naišli smo na kamene otiske nekadašnjeg života.
500 milijuna godina proleti u trenu, naći ćemo u današnjim vrstama potpise starih, u fosilima i DNK molekulama. Neke današnje vrste fascinantno sliče starim okamenjenim bićima. Na tom putu dugom pola milijarde godina naučit ćemo puno o imunološkom sustavu, jednu stranicu velike knjige povijesti danas ćemo ovlaš pročitati.
Naći ćemo između redova, u kamenim kalupima davno nestalih bića i veliko filozofsko pitanje: da li je čovjek čovjeku ljekovit? Na moru pitanja o cjepivima valovi su površni a ljudi se svađaju oko njihovih krijesta, odgovor leži u dubljoj vodi u kojoj rijetko tko roni.
U kamenim blokovima skrivaju se praočevi bića koja i danas plove oceanima, malena skupina koju zovemo amphioxus, bolje i preciznije Cephalocordata. Iz njihove građe organizma biolozi su shvatili kako predstavljaju granu života koja se davno odvojila od naše.
Razvojem znanosti zavirili smo u njihov proteinski i genetski svemir i ostali raširenih očiju od čuđenja.
Ta stara skupina bića savladala je osnovu mudrosti imunologije. Ona se zove visoka specifičnost. Organizmi, čak i vrlo primitivni i evolucijski stari, u stanju su prepoznati potencijalno opasne mikrobe iz okoliša. To smo svojstvo zadržali i mi i možemo odmah razabrati da li nas napada pojedina skupina bakterija, poput Gram pozitivnih ili Gram negativnih, možemo prepoznati da li je gljivica ili nekoliko specifična skupina virusa.
Ovaj dio imunološkog sustava iznimno je bitan i jednom ćemo ga spominjati u kontekstu adjuvansa (adjuvanta) u cjepivima koji znaju biti jako ozloglašeni. Ipak, bića su još prije pola milijarde godina krenula na put nalaska specifičnih odgovora, onih koji će prepoznati točno određenu vrstu, ili čak i soj. Točnije, stvorili smo proteine poput protutijela, imunoglobuline.
Zahvaljujući igrama vlastitog genetskog inženjeringa, prebacivanju DNK, dobila se mogućnost da stvorimo baš to jedno, čarobno protutijelo koje će napadati baš određeni soj virusa gripe i točno određenu vrstu kao kod ospica (morbila).
Protutijela nisu jedina specifična linija, i o tome ćemo jednom pisati detaljnije u imunološkim sljedovima kod cijepljenja, ali su nas naučila – specifičnosti. Specifičnost je veliki uspjeh evolucije jer omogućuje točan napad na jednog neprijatelja, a ne trošenje snage na borbu protiv neopasnih mikroorganizama koji žive u nama i na nama.
Specifičnost je bitna, ali bez drugog svojstva sve to ne bi imalo smisla. Pamćenje (memorija) evolucijski je izniknula na granama specifičnosti. Ako smo investirali energiju da stvorimo specifično oružje protiv mikroorganizama, bilo bi logično da to oružje pospremimo u ormar a ne da izgubimo.
Sljedeći put, kada opet susretnemo isti opasni mikroorganizam, izvadit ćemo oružje kako bismo uništili neprijatelja i prije nego se pojavi šteta. Nastali su memorijski limfociti, vojska stanica koja poput stare mudre slonice pamte neprijatelje.
Ako ste se ikada pitali zašto uopće postoji cijepljenje, to je onda zbog memorije i memorijskih limfocita.
Cjepiva su nastala iz čiste nužde memorije. Neke bolesti su toliko opasne da susret s bolesti stvara imunitet prekasno i osoba je osuđena na smrt.
Cjepiva su nastala iz čiste nužde memorije. Neke bolesti su toliko opasne da susret s bolesti stvara imunitet prekasno i osoba je osuđena na smrt.
Sjetite se bjesnoće (rabijesa), traganje Louisa Pasteura bilo je binarno pitanje života i smrti. Memorija kod takvih bolesti predstavlja liniju života i smrti. Kada smo pisali o tetanusu, sjetili smo se njegovog prokletstva da imunološki odgovor bude vrlo slab bez obzira na opasnost koju predstavlja za organizam, pa nema ni što ostati u memoriji čak i nakon bolesti.
Stvorena cjepiva protiv tetanusa imaju kemijski obrađen toksin kako bi odgovor imunološkog sustava ostao zapisan u memoriji. Memorija je kod nekih bolesti kratkotrajna a kod nekih vrlo dugotrajna i može trajati doslovce desetljećima, kao što je u slučaju ospica (morbila) i rubeole. Memorijske stanice protiv ospice nađene su u nekim ljudima i preko 30 godina nakon cijepljenja.
Ipak, koliko će memorija trajati ovisi od čovjeka do čovjeka pa se u pojedinim slučajevima treba konzultirati s liječnikom/liječnicom i provjeriti titar protutijela, jednih od obrambenih linija imunološke memorije i ako je potrebno, provesti ponovno cijepljenje. U slučaju gripe gdje često dolazi do izmjene sojeva u populaciji i kraće memorije nego kod ospica, cijepljenje se provodi svake godine. Slabo vrijedi memorija, primjerice, protiv H1N1 ako nas napadne soj H2N3.
Imunološka memorija dala nam je odgovore kojima se nismo nadali. U razvijenim zemljama epidemiolozi su zapazili neobični pad smrtnosti od drugih infektivnih bolesti s padom infekcija ospica (morbila) uvođenjem cjepiva.
Uz sve druge faktore, uključujući i razvoj medicine, lijekova i uvjeta života, shvatili smo kako problem ospica (morbila) nije samo u akutnim simptomima. Ona mogu izazvati „pad“ imunološkog sustava koji povećava osjetljivost na druge infekcije i taj „pad“ može trajati mjesecima, čak i dvije godine.
Razlog je isplivao ravno iz arheologije – ospice (morbile) mogu obrisati dio memorije imunološkog sustava i ostaviti pacijente/ice ranjivijima na druge infekcije. Prevencija protiv jedne bolesti u slučaju ospica može imati pozitivne posljedice i u kontekstu drugih bolesti.
Imunološka memorija donijela nam je novu razinu altruizma. Učinila je nas, ljude, ljekovitima na vrlo fizičkoj razini. Ljudi cijepljeni protiv bolesti poput hepatitisa B, bjesnoće, tetanusa i sličnih bolesti zahvaljujući memoriji dugi niz godina u krvi imaju i održavaju protutijela. Ta protutijela su dizajnirana da onemoguće bolest ili ublaže njen tijek.
Dobrovoljni davatelji krvi ili plazme daruju djecu svoje imunološke memorije i u procesu frakcioniranja plazme, odnosno odvajanja imunoglobulina, nastaju lijekovi iz – čovjeka, imunoglobulini protiv pojedinih opasnih uzročnika. Ako nastane rizična ozljeda nećete primiti samo cjepivo, dobit ćete i imunoglobulin protiv tetanusa koji će se boriti protiv njega dok sami ne stvorite veću razinu protutijela.
Isto vrijedi i za potencijalno opasni ugriz životinje i imunoglobulin protiv bjesnoće te slučaj kada se medicinska sestra nesretnim spletom okolnosti uboda na iglu pacijenta zaraženog hepatitisom B, a sama nije cijepljena (danas je ovo rijetki slučaj).
Sve su to protutijela nastala cijepljenjem zdravih ljudi, a oni su svoja protutijela darovali da spase nečiji život.
Sami medicinski i znanstveni podaci uvijek imaju obrise većeg smisla. Neki naš predak pred više od pola milijarde godine odlučio je odvesti lađu imunološkog sustava u vode specifičnosti i memorije.
Otvorili smo vrata trajnijeg imuniteta i prevencije nekoć teških bolesti cijepljenjem, ničeg drugog do memorije. Provjerit ćete tu memoriju ako okolnosti zahtijevaju i osvježiti ju ponovnim cijepljenjem. Prevencija nekih bolesti korisna je u širem smislu, što su nas naučile ospice (morbile) koje kada se desi bolest mogu izbrisati dio te memorije.
Najbitnije od svega, imunološka memorija nas je naučila kako smo mi ljudi ljekoviti jedni drugima, cijepljeni dobrovoljni davatelji spasit će život protutijelima vlastite imunološke memorije. Homo homini lupus, rekao je rimski pisac Plautus, čovjek je čovjeku vuk. Fascinantna je ta imunološka memorija, vrijeme je za promijeniti ogorčnost Plautusa u Homo homini medicamentum – čovjek je čovjeku lijek.
Ponašajmo se u skladu s time.
5/5
Broj pregleda: 2.953