Čovjek je čovjeku lijek

„Midnight not a sound from the pavement
Has the Moon lost her memory?“ (Cats)
 
Tragali smo za sedimentima i našli smo svijet toliko različit od današnjeg. Sve što znamo o njemu su kemijski potpisi iz kojih smo stvorili sliku o davno izumrlom moru i atmosferi, uz kemijske tragove naišli smo na kamene otiske nekadašnjeg života.
500 milijuna godina proleti u trenu, naći ćemo u današnjim vrstama potpise starih, u fosilima i DNK molekulama. Neke današnje vrste fascinantno sliče starim okamenjenim bićima. Na tom putu dugom pola milijarde godina naučit ćemo puno o imunološkom sustavu, jednu stranicu velike knjige povijesti danas ćemo ovlaš pročitati.
Naći ćemo između redova, u kamenim kalupima davno nestalih bića i veliko filozofsko pitanje: da li je čovjek čovjeku ljekovit? Na moru pitanja o cjepivima valovi su površni a ljudi se svađaju oko njihovih krijesta, odgovor leži u dubljoj vodi u kojoj rijetko tko roni.
 
U kamenim blokovima skrivaju se praočevi bića koja i danas plove oceanima, malena skupina koju zovemo amphioxus, bolje i preciznije Cephalocordata. Iz njihove građe organizma biolozi su shvatili kako predstavljaju granu života koja se davno odvojila od naše.
Razvojem znanosti zavirili smo u njihov proteinski i genetski svemir i ostali raširenih očiju od čuđenja.
Ta stara skupina bića savladala je osnovu mudrosti imunologije. Ona se zove visoka specifičnost. Organizmi, čak i vrlo primitivni i evolucijski stari, u stanju su prepoznati potencijalno opasne mikrobe iz okoliša. To smo svojstvo zadržali i mi i možemo odmah razabrati da li nas napada pojedina skupina bakterija, poput Gram pozitivnih ili Gram negativnih, možemo prepoznati da li je gljivica ili nekoliko specifična skupina virusa.
Ovaj dio imunološkog sustava iznimno je bitan i jednom ćemo ga spominjati u kontekstu adjuvansa (adjuvanta) u cjepivima koji znaju biti jako ozloglašeni. Ipak, bića su još prije pola milijarde godina krenula na put nalaska specifičnih odgovora, onih koji će prepoznati točno određenu vrstu, ili čak i soj. Točnije, stvorili smo proteine poput protutijela, imunoglobuline.
 
Zahvaljujući igrama vlastitog genetskog inženjeringa, prebacivanju DNK, dobila se mogućnost da stvorimo baš to jedno, čarobno protutijelo koje će napadati baš određeni soj virusa gripe i točno određenu vrstu kao kod ospica (morbila).
Protutijela nisu jedina specifična linija, i o tome ćemo jednom pisati detaljnije u imunološkim sljedovima kod cijepljenja, ali su nas naučila – specifičnosti. Specifičnost je veliki uspjeh evolucije jer omogućuje točan napad na jednog neprijatelja, a ne trošenje snage na borbu protiv neopasnih mikroorganizama koji žive u nama i na nama.
 
Specifičnost je bitna, ali bez drugog svojstva sve to ne bi imalo smisla. Pamćenje (memorija) evolucijski je izniknula na granama specifičnosti. Ako smo investirali energiju da stvorimo specifično oružje protiv mikroorganizama, bilo bi logično da to oružje pospremimo u ormar a ne da izgubimo.
Sljedeći put, kada opet susretnemo isti opasni mikroorganizam, izvadit ćemo oružje kako bismo uništili neprijatelja i prije nego se pojavi šteta. Nastali su memorijski limfociti, vojska stanica koja poput stare mudre slonice pamte neprijatelje.
 
Ako ste se ikada pitali zašto uopće postoji cijepljenje, to je onda zbog memorije i memorijskih limfocita.
Cjepiva su nastala iz čiste nužde memorije. Neke bolesti su toliko opasne da susret s bolesti stvara imunitet prekasno i osoba je osuđena na smrt.
Sjetite se bjesnoće (rabijesa), traganje Louisa Pasteura bilo je binarno pitanje života i smrti. Memorija kod takvih bolesti predstavlja liniju života i smrti. Kada smo pisali o tetanusu, sjetili smo se njegovog prokletstva da imunološki odgovor bude vrlo slab bez obzira na opasnost koju predstavlja za organizam, pa nema ni što ostati u memoriji čak i nakon bolesti.
 
Stvorena cjepiva protiv tetanusa imaju kemijski obrađen toksin kako bi odgovor imunološkog sustava ostao zapisan u memoriji. Memorija je kod nekih bolesti kratkotrajna a kod nekih vrlo dugotrajna i može trajati doslovce desetljećima, kao što je u slučaju ospica (morbila) i rubeole. Memorijske stanice protiv ospice nađene su u nekim ljudima i preko 30 godina nakon cijepljenja.
Ipak, koliko će memorija trajati ovisi od čovjeka do čovjeka pa se u pojedinim slučajevima treba konzultirati s liječnikom/liječnicom i provjeriti titar protutijela, jednih od obrambenih linija imunološke memorije i ako je potrebno, provesti ponovno cijepljenje. U slučaju gripe gdje često dolazi do izmjene sojeva u populaciji i kraće memorije nego kod ospica, cijepljenje se provodi svake godine. Slabo vrijedi memorija, primjerice, protiv H1N1 ako nas napadne soj H2N3.
 
Imunološka memorija dala nam je odgovore kojima se nismo nadali. U razvijenim zemljama epidemiolozi su zapazili neobični pad smrtnosti od drugih infektivnih bolesti s padom infekcija ospica (morbila) uvođenjem cjepiva.
Uz sve druge faktore, uključujući i razvoj medicine, lijekova i uvjeta života, shvatili smo kako problem ospica (morbila) nije samo u akutnim simptomima. Ona mogu izazvati „pad“ imunološkog sustava koji povećava osjetljivost na druge infekcije i taj „pad“ može trajati mjesecima, čak i dvije godine.
Razlog je isplivao ravno iz arheologije – ospice (morbile) mogu obrisati dio memorije imunološkog sustava i ostaviti pacijente/ice ranjivijima na druge infekcije. Prevencija protiv jedne bolesti u slučaju ospica može imati pozitivne posljedice i u kontekstu drugih bolesti.
 
Imunološka memorija donijela nam je novu razinu altruizma. Učinila je nas, ljude, ljekovitima na vrlo fizičkoj razini. Ljudi cijepljeni protiv bolesti poput hepatitisa B, bjesnoće, tetanusa i sličnih bolesti zahvaljujući memoriji dugi niz godina u krvi imaju i održavaju protutijela. Ta protutijela su dizajnirana da onemoguće bolest ili ublaže njen tijek.
Dobrovoljni davatelji krvi ili plazme daruju djecu svoje imunološke memorije i u procesu frakcioniranja plazme, odnosno odvajanja imunoglobulina, nastaju lijekovi iz – čovjeka, imunoglobulini protiv pojedinih opasnih uzročnika. Ako nastane rizična ozljeda nećete primiti samo cjepivo, dobit ćete i imunoglobulin protiv tetanusa koji će se boriti protiv njega dok sami ne stvorite veću razinu protutijela.
Isto vrijedi i za potencijalno opasni ugriz životinje i imunoglobulin protiv bjesnoće te slučaj kada se medicinska sestra nesretnim spletom okolnosti uboda na iglu pacijenta zaraženog hepatitisom B, a sama nije cijepljena (danas je ovo rijetki slučaj).
Sve su to protutijela nastala cijepljenjem zdravih ljudi, a oni su svoja protutijela darovali da spase nečiji život.
Sami medicinski i znanstveni podaci uvijek imaju obrise većeg smisla. Neki naš predak pred više od pola milijarde godine odlučio je odvesti lađu imunološkog sustava u vode specifičnosti i memorije.
Otvorili smo vrata trajnijeg imuniteta i prevencije nekoć teških bolesti cijepljenjem, ničeg drugog do memorije. Provjerit ćete tu memoriju ako okolnosti zahtijevaju i osvježiti ju ponovnim cijepljenjem. Prevencija nekih bolesti korisna je u širem smislu, što su nas naučile ospice (morbile) koje kada se desi bolest mogu izbrisati dio te memorije.
 
Najbitnije od svega, imunološka memorija nas je naučila kako smo mi ljudi ljekoviti jedni drugima, cijepljeni dobrovoljni davatelji spasit će život protutijelima vlastite imunološke memorije. Homo homini lupus, rekao je rimski pisac Plautus, čovjek je čovjeku vuk. Fascinantna je ta imunološka memorija, vrijeme je za promijeniti ogorčnost Plautusa u Homo homini medicamentum – čovjek je čovjeku lijek.
 
Ponašajmo se u skladu s time.
5/5
Podijelite dalje

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.

1992. godine upisujem studije medicinske biokemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Nakon završene četiri godine studija odlučujem upisati i studij farmacije. Svoj tadašnji znanstveni interes imao sam prilike razviti radeći kroz dvije godine diplomski rad kod dr. Blaženke Grahovac i cijelom tadašnjem timu Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu u čijem sam laboratoriju imao prilike napraviti svoje prve korake. Diplomirao sam na temu molekularnog određivanja vrste Borrelia burgdorferi sensu lato u kliničkim uzorcima. Zahvalan sam i drugoj mentorici, profesorici Marici Medić-Šarić na gotovo majčinskoj podršci i na prvoj znanstvenoj publikaciji. 1998. godine diplomirao sam oba studija i stekao titule magistra farmacije i diplomiranog inženjera medicinske biokemije. Vrlo kratko sam 1998. godine radio kao asistent na zavodu za organsku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, a već iste godine zapošljavam se u istraživačkom institutu PLIVA d.d. čiji sam stipendist bio dvije godine. Počeo sam raditi kao istraživač u grupi koja se bavila istraživanjem novih protuupalnih lijekova kod dr. Mladena Merćepa. Njemu sam zahvalan, kao i svim kolegama, na svemu što sam naučio u znanosti, a toga je bilo puno. Biram li između istraživanja u industriji i akademskom okružju odabirem industrijsko okružje. Plod toga je nekoliko znanstvenih publikacija i više patenata. Postajem direktor istraživačkog programa u PLIVA d.d., a potom i voditelj stanične biologije u GlaxoSmithKline (GSK). Teško je nabrojati sve što sam prošao u znanstvenom iskustvu, od in vivo modela, molekularne i stanične biologije i niza tehnika. Smatram to privilegijom jer današnji koncept znanosti u industriji katkad više ograniči ljude nego im daje slobode. Više se ne smatram istraživačem i znanstvenikom, premda je, tko zna, jednom moguće da se vratim na taj posao. Ne volim ni da me tako zovu jer se ne volim krivo predstavljati. Kao prilog svoje povijesti prilažem listu radova. Ipak, ta povijest posla mi je dala puno vrijednog i zahvalan sam nekima omraženoj farmaceutskoj industriji na svemu što znam. 2005. godine postao sam doktor farmaceutskih znanosti s temom disertacije „Konjugati makrolida i glukokortikoida kao nova klasa protuupalnih lijekova.“ 2011. godine igrom neobičnog slučaja zaposlit ću se u Imunološkom zavodu d.d. najprije na Zavodu za transfuzijsku medicinu, a potom i kao direktor kvalitete. Bez obzira na težinu, to mi je bila velika privilegija i naučiti suptilnosti kontrole kvalitete cjepiva i proizvoda ljudske plazme obogati čovjeka za nivo striktnosti u kvaliteti koju druge grane industrije jedva dosežu. Bila mi je teška odluka otići i dan danas mi je žao te institucije i predivnih kolega koje sam tamo upoznao. Gdje su tu eterična ulja i biljke? Bezazleni tečaj aromamasaže u Aromari 2001. godine na kraju se pretvorio u hobi i interes. Zahvalan sam svojoj tadašnjoj tvrtki da je to bez problema ne samo tolerirala već su me i neki kolege ohrabrivali. Stekao sam samo jednu impresiju: svijet ljekovitih biljaka i eteričnih ulja je kaotični divlji Zapad u odnosu na striktnost svijeta farmaceutske industrije. U njemu ima potencijala koji treba razviti. Vremenom, to mi je postao moj glavni posao. Trebao sam položiti test i vlastite naivnosti i vremenom sam izgradio sve jasniji stav što je u tom svijetu prirodnih tvari i lijekova smisleno, a što je odnijela povijest. Svijet New Age-a ostavio je gorke uspomene na svijet „alternative“ i o tome trebam jednom napisati knjigu. Moj interes prema biljkama proširio se davno u svijet kozmetike, ali osobno ružno iskustvo dr. Stribor kozmetike udaljilo me još prije 3 godine od tog svijeta. Što sam znao, prenio sam na Plantageu kao mali hommage tom vremenu. Ako ikada nadrastem to gorko iskustvo ovaj interes, barem u smislu hobija, možda će se vratiti. Da bi se to desilo, ono staro prvo mora umrijeti, ali o tome više ne odlučujem ja. Moj današnji svijet je uvijek podređen osobnom učenju i iskustvu. Savjetujem pacijente i drago mi je što sam uopće prvi u struci razvio takav koncept koji je dio posla XXI. Stoljeća. Zahvaljujem se Atlantic Farmacia na uspješnoj suradnji kroz godine. Educiram puno druge i iz povijesti svojih prethodnih poslova pokušavam prenijeti svoja iskustva drugima i poraditi na općem znanju ne samo medicinskih djelatnika već cijelog društva. Aktivno pišem na Facebooku, izdao sam knjigu koja je plod tog pisanja, u grupi Samoniklog jestivog bilja, ali i u grupi Cijepljenje/vakcinacija – grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice, čime se zahvaljujem Imunološkom zavodu. Znam biti težak, premda sam uglavnom blagog karaktera. Tvrdoglav sam, ponekad prednost, katkad mana. Tko me povrijedio/la i financijski iskoristio/la, zauvijek ima zatvorena vrata. Nisam zlopamtilo osim u ekstremima kojih, srećom, nema puno. Na prste dvije ruke. Volim planinariti, to već mnogi znaju. Volim biljke ali i sve prirodne znanosti. Govorim francuski i engleski jezik. Više na: https://www.plantagea.hr/o-meni/