Šifrirani jezik virusa

Šifrirani jezik virusa

 

Urabe? Ne, Leningrad-3. Nije li bolje Leningrad-Zagreb? Pitat ćemo Jeryl Lynn. Kako bi bilo jednostavno da je Edmonston, ali onda kompliciramo s Edmonston-Zagreb i Schwarz. Dobro smo prošli, mogli smo ne samo u Leningrad-6 već i u Shanghai-191. Možda nas prisluškuju. RA 27/3? TO-336, ponekad DCRB19. Takahashi i Matsuura ne vole BRD2.

Ovako zamišljate razgovor dva vrhunska špijuna šifriranim jezikom. Ovo i je priča o kontraobavještajnoj službi enigmatičnog svijeta virusa. Ovo je jedan mali dio priče o MPR / MMR / MoPaRu. Kako ga god nazivali, radi se o cjepivu protiv ospica (morbili), rubeole i zaušnjaka (parotitisa) i oko njega ljudi imaju puno pitanja. Priča aspekta kontrole kvalitete je velika i najpametnije je započeti priču tamo gdje sve počinje. S virusima.

Nitko ne zna pravu povijest virusa, jesu li su oni ostatak nekog potpuno drugačijeg života kakvog danas znamo? Jesu li su se razvili prije ili sa glavnim kraljevstvima života, bakterijama, arhejama i nama kao bićima čija stanica ima jezgru? Nije bitno. Donijeli su koristi u razvoju i evoluciji života, nanijeli su i tugu nebrojenim milijunima ljudi. U bivšoj Jugoslaviji u razdoblju od 1950. do 1961. godine od ospica (morbila) oboljelo je 220341 djece a umrlo njih 1557 (Akutne infektivne bolesti – Dr. Kosta Todorović). Netko je cinično napisao, to je mali postotak. Samo 1557 pogreba i 1557 tragedija – nizak postotak smrtnosti sigurno je bio velika utjeha za 3114 roditelja tog doba. U evolucijskoj borbi virusi su uvijek vodili svoju riječ, a mi bismo se ili naučili boriti ili bi nas odnijeli. No krajem XIX. stoljeća desilo se nešto neobično. Jedan čovjek je uzeo uzde virusa u svoje ruke, zvao se Louis Pasteur i iz smrtonosnog virusa bjesnoće stvorio utišanu, atenuiranu varijantu uz pomoć zečeva. To je bio herojski uspjeh za doba kada nismo niti mogli niti vidjeti viruse, nego smo samo bili svjesni da je zarazna bolest uzrokovana nekim malenim mikroorganizmom.

Nakon drugog svjetskog rata nastala je prava eksplozija proučavanja virusa. Naučili smo uzgajati ih, analizirati i kontrolirati i na drugačiji način pristupili od Pasteura. Maurice Hilleman bavio se cjepivima i iz grla vlastite kćeri, Jeryl Lynn, izolirao je virus zaušnjaka (mumpsa) kad je oboljela od te bolesti. Kroz dugi uzgoj, kroz puno generacija virusa, što zovemo pasažama, te ispitivanjem i odabirom onih koji više ne uzrokuju bolest, nastao je istoimeni soj kojeg danas susrećete u cjepivima u našim krajevima. Sve ove skraćenice koje smo upoznali u špijunskom rječniku predstavljaju jedan soj. Zovemo ih cjepni sojevi.

Cjepni sojevi u cjepivu ne izazivaju bolest, organizam ga prepoznaje kao virus i stvara protiv njega niz reakcija imunološkog odgovora. Organizam će zapamtiti taj virus u imunološkoj memoriji i u toj memoriji nalazi se cijeli smisao cijepljenja. Posao atenuiranja je dug i naporan i ono što danas vidimo u cjepivima je tek neznatni dio od brojnih pokušaja. Tako su nastali cjepni sojevi koje znamo po imenima u uputama o lijekovima.

1954. godine iz krvi jedanaestogodišnjaka Davida Edmonstona izolirat će se „divlji“ virus ospica (morbila), David je bio jedno od djece koja se tada razboljela. Istraživač John Enders atenuirao (utišao) je soj, a druge grupe istraživača, uključujući i grupu zagrebačkih znanstvenika, dodatno će utišati taj soj iz kojeg će nastati Edmonston-Zagreb i Schwarz. Edmonston linije već su desetljećima najčešće u cjepivima naših krajeva i nalazite ih navedene u dostupnim uputama o lijeku.

Cjepni soj virusa rubeole, RA 27/3 kao da ima najneutralnije ime. Prethodno navedeni sojevi imena su dobili po oboljeloj djeci i znanstvenicima koji su ih stvorili. No 27/3 ima najtužniju priču. U SAD-u je 1964. godine zavladala epidemija rubeole. Žrtve ovog virusa, što mnogi od vas znaju, budu i nerođena djeca i zbog toga je to jedan od najgorih virusa koji može napasti trudnice. U seriji djece koja su stradala od virusa i prije no su se rodila, iz jednog, bez imena, pod brojem 27 izoliran je virus rubeole. Taj soj je tim istraživača Stanleya Plotkina atenuirao i RA 27/3 je uspomena na nerođeno dijete koje je stradalo od rubeole. Njega već desetljećima nalazimo kao glavni cjepni virus u Europi.

Atenuiranjem virusa dobili smo kontraobavještajne agente virusnog svijeta, one koje educiraju naš imunološki sustav kroz cjepiva bez da izazivaju bolesti. Taj put nije bio jednostavan i nekim sojevima smo dali prednost – Jeryl Lynn soj virusa zaušnjaka, primjerice, izaziva manje nuspojava od Leningrad-Zagreb i to je jedan od razloga promjene cjepiva u prvoj dekadi ovog stoljeća u našim krajevima.

Što se zbiva s tim virusnim sojevima? Mi ih umnažamo i koristimo u proizvodnji cjepiva. Ta izjava nije tako jednostavna kako zvuči. Virusni soj „spava“ zamrznut kao MATIČNI soj, to je baš onaj soj kojeg smo stvorili atenuiranog. One je glavno blago svakog proizvođača i čuvaju ga s posebnom pažnjom. Sojevi virusa moraju biti sigurni, to je prvo pravilo. Europska farmakopeja propisuje kako, primjerice, virusu protiv ospica (morbila) mora biti ispitano da NE djeluje opasno na mozak (tzv. ispitivanje neurovirulencije). U kulturama stanica virusi se umnožavaju i to je prva pasaža, prvi korak „ekspanzije“ broja virusa. Ovaj postupak radi se rijetko, tek da se dobije dovoljno velika količina virusa u prvoj pasaži. Oni se skupljaju i sačuvat će se zamrzavanjem i to će biti RADNI sojevi. Radni sojevi služe da se novim umnažanjem na stanicama, drugom pasažom ili kroz nekoliko drugih, dobije cjepivo. Broj tih pasaža je vrlo ograničen. On ne smije biti veći od broja pasaža (umnožavanja) cjepiva koje je korišteno u kliničkoj studiji i to je propisano kao zakon. Razlog je jednostavan – virusi su promjenjiva bića i smijemo ih koristiti u točnom ispitanom broju generacija kako bi zadržali sva svojstva matičnog soja.

Niti jednom roditelji nije uvijek veseo odlazak liječniku. Ako ste roditelj koji će tek voditi svoje dijete na cijepljenje MPR / MMR / MoPaRu cjepivom, onim protiv ospica (morbila), rubeole i zaušnjaka (parotitisa), budite na miru s činjenicom da se radi o živim virusima. Zahvaljujući tome i nastaje imunološka reakcija koja štiti dijete bez da djeca obole. Neka druga djeca su bila bolesna da bismo te viruse izolirali, da bi ih znanstvenici utišali i stvorili ono što danas znamo kao cjepni sojevi.
 
Priču o MMR smo tek dotaknuli, odgovorit ćemo neka pitanja oko sastojaka cjepiva, pitanja koja muče roditelje.
5/5
Podijelite dalje

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.

1992. godine upisujem studije medicinske biokemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Nakon završene četiri godine studija odlučujem upisati i studij farmacije. Svoj tadašnji znanstveni interes imao sam prilike razviti radeći kroz dvije godine diplomski rad kod dr. Blaženke Grahovac i cijelom tadašnjem timu Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu u čijem sam laboratoriju imao prilike napraviti svoje prve korake. Diplomirao sam na temu molekularnog određivanja vrste Borrelia burgdorferi sensu lato u kliničkim uzorcima. Zahvalan sam i drugoj mentorici, profesorici Marici Medić-Šarić na gotovo majčinskoj podršci i na prvoj znanstvenoj publikaciji. 1998. godine diplomirao sam oba studija i stekao titule magistra farmacije i diplomiranog inženjera medicinske biokemije. Vrlo kratko sam 1998. godine radio kao asistent na zavodu za organsku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, a već iste godine zapošljavam se u istraživačkom institutu PLIVA d.d. čiji sam stipendist bio dvije godine. Počeo sam raditi kao istraživač u grupi koja se bavila istraživanjem novih protuupalnih lijekova kod dr. Mladena Merćepa. Njemu sam zahvalan, kao i svim kolegama, na svemu što sam naučio u znanosti, a toga je bilo puno. Biram li između istraživanja u industriji i akademskom okružju odabirem industrijsko okružje. Plod toga je nekoliko znanstvenih publikacija i više patenata. Postajem direktor istraživačkog programa u PLIVA d.d., a potom i voditelj stanične biologije u GlaxoSmithKline (GSK). Teško je nabrojati sve što sam prošao u znanstvenom iskustvu, od in vivo modela, molekularne i stanične biologije i niza tehnika. Smatram to privilegijom jer današnji koncept znanosti u industriji katkad više ograniči ljude nego im daje slobode. Više se ne smatram istraživačem i znanstvenikom, premda je, tko zna, jednom moguće da se vratim na taj posao. Ne volim ni da me tako zovu jer se ne volim krivo predstavljati. Kao prilog svoje povijesti prilažem listu radova. Ipak, ta povijest posla mi je dala puno vrijednog i zahvalan sam nekima omraženoj farmaceutskoj industriji na svemu što znam. 2005. godine postao sam doktor farmaceutskih znanosti s temom disertacije „Konjugati makrolida i glukokortikoida kao nova klasa protuupalnih lijekova.“ 2011. godine igrom neobičnog slučaja zaposlit ću se u Imunološkom zavodu d.d. najprije na Zavodu za transfuzijsku medicinu, a potom i kao direktor kvalitete. Bez obzira na težinu, to mi je bila velika privilegija i naučiti suptilnosti kontrole kvalitete cjepiva i proizvoda ljudske plazme obogati čovjeka za nivo striktnosti u kvaliteti koju druge grane industrije jedva dosežu. Bila mi je teška odluka otići i dan danas mi je žao te institucije i predivnih kolega koje sam tamo upoznao. Gdje su tu eterična ulja i biljke? Bezazleni tečaj aromamasaže u Aromari 2001. godine na kraju se pretvorio u hobi i interes. Zahvalan sam svojoj tadašnjoj tvrtki da je to bez problema ne samo tolerirala već su me i neki kolege ohrabrivali. Stekao sam samo jednu impresiju: svijet ljekovitih biljaka i eteričnih ulja je kaotični divlji Zapad u odnosu na striktnost svijeta farmaceutske industrije. U njemu ima potencijala koji treba razviti. Vremenom, to mi je postao moj glavni posao. Trebao sam položiti test i vlastite naivnosti i vremenom sam izgradio sve jasniji stav što je u tom svijetu prirodnih tvari i lijekova smisleno, a što je odnijela povijest. Svijet New Age-a ostavio je gorke uspomene na svijet „alternative“ i o tome trebam jednom napisati knjigu. Moj interes prema biljkama proširio se davno u svijet kozmetike, ali osobno ružno iskustvo dr. Stribor kozmetike udaljilo me još prije 3 godine od tog svijeta. Što sam znao, prenio sam na Plantageu kao mali hommage tom vremenu. Ako ikada nadrastem to gorko iskustvo ovaj interes, barem u smislu hobija, možda će se vratiti. Da bi se to desilo, ono staro prvo mora umrijeti, ali o tome više ne odlučujem ja. Moj današnji svijet je uvijek podređen osobnom učenju i iskustvu. Savjetujem pacijente i drago mi je što sam uopće prvi u struci razvio takav koncept koji je dio posla XXI. Stoljeća. Zahvaljujem se Atlantic Farmacia na uspješnoj suradnji kroz godine. Educiram puno druge i iz povijesti svojih prethodnih poslova pokušavam prenijeti svoja iskustva drugima i poraditi na općem znanju ne samo medicinskih djelatnika već cijelog društva. Aktivno pišem na Facebooku, izdao sam knjigu koja je plod tog pisanja, u grupi Samoniklog jestivog bilja, ali i u grupi Cijepljenje/vakcinacija – grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice, čime se zahvaljujem Imunološkom zavodu. Znam biti težak, premda sam uglavnom blagog karaktera. Tvrdoglav sam, ponekad prednost, katkad mana. Tko me povrijedio/la i financijski iskoristio/la, zauvijek ima zatvorena vrata. Nisam zlopamtilo osim u ekstremima kojih, srećom, nema puno. Na prste dvije ruke. Volim planinariti, to već mnogi znaju. Volim biljke ali i sve prirodne znanosti. Govorim francuski i engleski jezik. Više na: https://www.plantagea.hr/o-meni/