Šifrirani jezik virusa
Šifrirani jezik virusa
Urabe? Ne, Leningrad-3. Nije li bolje Leningrad-Zagreb? Pitat ćemo Jeryl Lynn. Kako bi bilo jednostavno da je Edmonston, ali onda kompliciramo s Edmonston-Zagreb i Schwarz. Dobro smo prošli, mogli smo ne samo u Leningrad-6 već i u Shanghai-191. Možda nas prisluškuju. RA 27/3? TO-336, ponekad DCRB19. Takahashi i Matsuura ne vole BRD2.
Ovako zamišljate razgovor dva vrhunska špijuna šifriranim jezikom. Ovo i je priča o kontraobavještajnoj službi enigmatičnog svijeta virusa. Ovo je jedan mali dio priče o MPR / MMR / MoPaRu. Kako ga god nazivali, radi se o cjepivu protiv ospica (morbili), rubeole i zaušnjaka (parotitisa) i oko njega ljudi imaju puno pitanja. Priča aspekta kontrole kvalitete je velika i najpametnije je započeti priču tamo gdje sve počinje. S virusima.
Nitko ne zna pravu povijest virusa, jesu li su oni ostatak nekog potpuno drugačijeg života kakvog danas znamo? Jesu li su se razvili prije ili sa glavnim kraljevstvima života, bakterijama, arhejama i nama kao bićima čija stanica ima jezgru? Nije bitno. Donijeli su koristi u razvoju i evoluciji života, nanijeli su i tugu nebrojenim milijunima ljudi. U bivšoj Jugoslaviji u razdoblju od 1950. do 1961. godine od ospica (morbila) oboljelo je 220341 djece a umrlo njih 1557 (Akutne infektivne bolesti – Dr. Kosta Todorović). Netko je cinično napisao, to je mali postotak. Samo 1557 pogreba i 1557 tragedija – nizak postotak smrtnosti sigurno je bio velika utjeha za 3114 roditelja tog doba. U evolucijskoj borbi virusi su uvijek vodili svoju riječ, a mi bismo se ili naučili boriti ili bi nas odnijeli. No krajem XIX. stoljeća desilo se nešto neobično. Jedan čovjek je uzeo uzde virusa u svoje ruke, zvao se Louis Pasteur i iz smrtonosnog virusa bjesnoće stvorio utišanu, atenuiranu varijantu uz pomoć zečeva. To je bio herojski uspjeh za doba kada nismo niti mogli niti vidjeti viruse, nego smo samo bili svjesni da je zarazna bolest uzrokovana nekim malenim mikroorganizmom.
Cjepni sojevi u cjepivu ne izazivaju bolest, organizam ga prepoznaje kao virus i stvara protiv njega niz reakcija imunološkog odgovora. Organizam će zapamtiti taj virus u imunološkoj memoriji i u toj memoriji nalazi se cijeli smisao cijepljenja. Posao atenuiranja je dug i naporan i ono što danas vidimo u cjepivima je tek neznatni dio od brojnih pokušaja. Tako su nastali cjepni sojevi koje znamo po imenima u uputama o lijekovima.
1954. godine iz krvi jedanaestogodišnjaka Davida Edmonstona izolirat će se „divlji“ virus ospica (morbila), David je bio jedno od djece koja se tada razboljela. Istraživač John Enders atenuirao (utišao) je soj, a druge grupe istraživača, uključujući i grupu zagrebačkih znanstvenika, dodatno će utišati taj soj iz kojeg će nastati Edmonston-Zagreb i Schwarz. Edmonston linije već su desetljećima najčešće u cjepivima naših krajeva i nalazite ih navedene u dostupnim uputama o lijeku.
Cjepni soj virusa rubeole, RA 27/3 kao da ima najneutralnije ime. Prethodno navedeni sojevi imena su dobili po oboljeloj djeci i znanstvenicima koji su ih stvorili. No 27/3 ima najtužniju priču. U SAD-u je 1964. godine zavladala epidemija rubeole. Žrtve ovog virusa, što mnogi od vas znaju, budu i nerođena djeca i zbog toga je to jedan od najgorih virusa koji može napasti trudnice. U seriji djece koja su stradala od virusa i prije no su se rodila, iz jednog, bez imena, pod brojem 27 izoliran je virus rubeole. Taj soj je tim istraživača Stanleya Plotkina atenuirao i RA 27/3 je uspomena na nerođeno dijete koje je stradalo od rubeole. Njega već desetljećima nalazimo kao glavni cjepni virus u Europi.
Atenuiranjem virusa dobili smo kontraobavještajne agente virusnog svijeta, one koje educiraju naš imunološki sustav kroz cjepiva bez da izazivaju bolesti. Taj put nije bio jednostavan i nekim sojevima smo dali prednost – Jeryl Lynn soj virusa zaušnjaka, primjerice, izaziva manje nuspojava od Leningrad-Zagreb i to je jedan od razloga promjene cjepiva u prvoj dekadi ovog stoljeća u našim krajevima.
Što se zbiva s tim virusnim sojevima? Mi ih umnažamo i koristimo u proizvodnji cjepiva. Ta izjava nije tako jednostavna kako zvuči. Virusni soj „spava“ zamrznut kao MATIČNI soj, to je baš onaj soj kojeg smo stvorili atenuiranog. One je glavno blago svakog proizvođača i čuvaju ga s posebnom pažnjom. Sojevi virusa moraju biti sigurni, to je prvo pravilo. Europska farmakopeja propisuje kako, primjerice, virusu protiv ospica (morbila) mora biti ispitano da NE djeluje opasno na mozak (tzv. ispitivanje neurovirulencije). U kulturama stanica virusi se umnožavaju i to je prva pasaža, prvi korak „ekspanzije“ broja virusa. Ovaj postupak radi se rijetko, tek da se dobije dovoljno velika količina virusa u prvoj pasaži. Oni se skupljaju i sačuvat će se zamrzavanjem i to će biti RADNI sojevi. Radni sojevi služe da se novim umnažanjem na stanicama, drugom pasažom ili kroz nekoliko drugih, dobije cjepivo. Broj tih pasaža je vrlo ograničen. On ne smije biti veći od broja pasaža (umnožavanja) cjepiva koje je korišteno u kliničkoj studiji i to je propisano kao zakon. Razlog je jednostavan – virusi su promjenjiva bića i smijemo ih koristiti u točnom ispitanom broju generacija kako bi zadržali sva svojstva matičnog soja.