Sjećanja alternative – dio I
Imena ljudi koje upoznajem katkad zaboravim u samom trenutku rukovanja. Zaboravit ću važan podsjetnik za sutra. Zato pamtim detalje i scene od prije više od četrdeset godina. Ne pitam se više je li to dobro ili ne.
Djeca u jednoj ranoj fazi života nauče reći NE. Idemo kući? Ne. Idemo van? Ne. Hoćemo prestati jesti? Ne. Hoćemo jesti? Ne. To je, kažu stručnjaci, važan period odrastanja.
Bilo je to još doba Jugoslavije i relativno bogatog perioda osamdesetih. Preci su pamtili neke daleko ružnije godine, a mi smo bili generacija lišena oskudice. Kalorije su bili jeftine i nadohvat ruke, Petas zetas granulat koji je pucao u ustima, Pekabela sladoledi koji baš i nisu bili, budimo realni, vrhunac slastičarstva. Odlazak u Francuski institut u Zagrebu vlakom, pa potom u novi Ledo centar u Teslinoj. Kup sa sladoledom i Coca-Cola, pjenio se, vau. Radnička klasa je roštiljala na moru, roštiljala kilograme i kilograme. Negdje je još ostala trauma bijede, pa se lijep život simbolizirao prežderavanjem.
Onda su neki ljudi počeli pričati o zdravoj prehrani, malena predavanja u malenom krugu ljudi. Bio sam premlad da prisustvujem, ali mi pričaše ljudi o tome. U ono vrijeme govorilo se o pažnji prema unosu soli, o koristi redovnog unosa biljnih namirnica. Za radnički klasu tek oslobođenu okova bijede bila je to blasfemija. Sprdnja. Alternativci. Reklamirala se prva sol siromašnija natrijem. Devedesete su donijele rat i za nemali broj ljudi potonuće u nove bijede, ali nasuprot okrutnoj stvarnosti alternativna scena je ponavljala takve priče u nadi da će jednog dana izrasti zdravije društvo.
Potom su došle smjernice Svjetske zdravstvene organizacije o unosu soli, odnosno natrija. Velike studije poput DASH prehrane su potvrdile nešto što su još stari Rimljani govorili, o umjerenosti. Redovit unos povrća, sjemenki i orašida završio je u svim važnijim smjernicama koje govore o zdravlju metabolizma i krvožilnog sustava. Postalo je mainstream.
E, ali NE. Zavjera je nekog… zlog, a tko je zao ovisi o narativu. Slano je zdravo, što više to bolje, morska sol sadrži sve minerale potrebne tijelu. Koji je omjer tih minerala traži osnove kemijskog računa, ali koga briga za to? Kako to zvuči sladostrasno, osobe poput Barbare O’Neill izgradile su dio slave na takvim riječima. Prgavo NE, samo da je kontra mainstreamu.
Svijest o važnosti vitamina D rasla je desetljećima, isprva zbog rahitisa u djece. Suplementacijski programi prevenirali su nepotrebne patnje nebrojenog milijuna djece. Van fiziologije kalcija i kostiju, vitamin D je uglavnom ostao anoniman. Prije više od dvadeset godina uloga vitamina D postajala je sve popularnija, a zdravstvene dobrobiti su nerijetko bile i prenapuhivane. Doze od 1000 ili 2000 jedinica dnevno izazivale su strah i zgražanje u mojoj struci, naviknute na homeopatske doze na granici financijske prevare. Odjednom, pojaviše se nove smjernice koje su uredno preporučale te iste doze zgražanja. Liječnice i liječnici počeše relativno uredno pisati svojim pacijentima kada je to bilo potrebno.
Već prije par godina iz alternativnih pravaca stizali su otpori. A NE. Ako je to neka liječnica, što ona ima pisati vitamin D. Počelo je s nekom zdravstvenom mesijom u Srbiji koji je u grupama pisao kako je vitamin D laž, jer on nije – aktivan. Naime, sama definicija koja spašava primjenu vitamina D je da nije aktivan i da tijelo samo aktivira (metabolizira) u dva koraka. Postoji lijek koji je već „aktivirani“, a on ni u bunilu ne bi bio suplement za samoliječenje. No, za to treba malo sjesti i učiti. Stoga, ako to piše liječnica Milica, moramo tome reći NE.
Prije nekoliko dana Svjetska zdravstvena organizacija pustila je objavu o koristi redovne konzumacije voća i povrća. Osim već redovnih hahača, komentari su bili jasni – voće i povrće su otrov! Potom – voće i povrće nisu esencijalni makronutrijenti. OBJAVA JE LAŽ. Siroti alternativci osamdesetih bi vjerojatno zanijemili od čuđenja da gledaju sve te neobične obrate u frojdovskim labirintima kolektivne svijesti.
Godinama se pričalo kako je kemoterapija katastrofa. Mogu se složiti da to nije nimalo ugodna terapija i da neke bolesti i nemaju lijepu statistiku. Godinama se pričalo kako bi trebalo ojačati imunološki sustav i kako netko zao to ne želi. Takva terapija se pojavila i danas se rutinski koristi, sa svim prednostima i teškoćama. Pojavila se u više oblika lijekova. Ali NE. Ne i tome. Što se sad ima smisla poticati imunološki sustav? Ne. To što smo tvrdili to isto ne lišava nas slobode da tome kažemo NE.
Odrastao sam na domaćem kravljem mlijeku, prst debelo vrhnje. Pokojna teta Vava i teta Rozika oduvijek su me učile da prokuham mlijeko. Pijenje prije prokuhavanja je bila crvena zona. One, naime, pamte neka vremena prije antibiotika i hitne koja dolazi za 15 minuta. Teta Rozika je skoro umrla od tifusa. Pamte infekcije na selima izazvane kravljim mlijekom. Kuhanje mlijeka bio je civilizacijski doseg još iz prosvijećenog doba Austrougarske.
NE, naravno. Tko ima slušati tetu Roziku koja je pamtila svijet drugačiji od ovog i sve crne strane tog svijeta, kao i sve pokušaje ljudi da prežive. Ekipa kojoj su se razmnožile alge u bazenu nacionalnog ponosa i koje nikad nisu slušale biokemiju da razumiju zašto peroksid neće biti dobro sredstvo za ubijanje algi, sada prolaze svoje NE dvogodišnjaka i prema austrougarskom prokuhavanju.
Moja prijateljica Jelena na svom portalu je pustila objavu u higijeni i pranju ruku. Komentari nisu razočarali. UBOJICE, zavapila je jedna mlađa žena. Kako vas nije sramota da lažete, zavapi drugi. Zbog pranja ruku, naravno, jer zla Jelena pranjem ruku želi izazvati depopulaciju Zemlje.
Naučio sam puno. Ako je mainstream – onda je NE. Jer ONI su to rekli, pa onda ne. Neće oni njega sa zlim vitaminom D koji nije aktivan, premda je lajkao suprotne objave prije petnaestak godina. Ako je Svjetska zdravstvena sugerirala da pazimo na unos natrija, nitko se ne sjeća predavanja o zdravoj prehrani tamo još u Jugoslaviji. Reći ćemo NE. Neprestano se vrtimo u krugu gdje je period asertivnosti i dječjeg NE s 2-3 godine starosti preveliki dio kolektivne svijest. Nije to sociološka novost, ali bez prerastanja takvog dijela, potonut ćemo i zamijenit će nas neka mudrija vrsta.
NE je unosan biznis. Održiš YouTube predavanje sa stilskim figurama i kontriraš i imat ćeš puno pregleda i pratitelja. Imaš NE protokole. Na stranu što je toliko puno dijametralno suprotnih NE da ljudi mogu ostati zbunjeni, ali svaki od NE naći će svoje tržišno mjesto. Tržišnu nišu. Razumijem. Nitko više ne želi slušati smirene informacije koje nisu u stalnom ratnom sukobu s nekom idejom. Ne zarađuje priča „DA, i..“ Isključivo rat i sukob trigerira te neke točke najrazvijenijeg primata Zemlje.
Da se razumijemo, NE nije uvijek loše. Dapače, često je dobro, rijetko i vizionarsko. Ono nas tjera u usavršavanje, rješavanje stvarnih dilema i dvojbi kojih u medicini i biologiji uvijek ima na pretek. NE nas potiče da promijenimo način komuniciranja. Svi smo mi prošli neke faze NE u više dimenzija i tema i nije to rezervirano samo za dječji svijet. Postoji i NE koji je jednostavno infantilan i to je u redu ako je faza. Problem je kad postane dizajniran građen da privuče masovnu publiku željnu dječje prgavosti, istovremeno i financijski unosan i oko tema toliko lišenih dvojbi da ostavlja u čuđenju.
Foto: Vidal Balielo