Sjećanja alternative – dio II (duži tekst)
Benevolentnost prirode
Fasciniran sam prirodom. Odlazak u planine izaziva kemijsku promjenu u mom mozgu i tijelu da nalazim razumijevanje zašto ljudi isto to traže u sredstvima ovisnosti. Isto tako znam idilična mjesta gdje su ljudi ostavili svoje prste, smrznuli se. Prolazim i pored mjesta za koje znam da su ljudi baš tamo izgubili svoj život. Planinari to nazivaju poštivanjem planina i prirode.
Prije desetak i više godina jedan od prvih članaka o znanosti kojeg sam na pisao na Facebooku bio je o genetskoj arheologiji HIV-a, virusa koji uzrokuje AIDS. Nekoliko neovisnih prijenosa sa životinja na čovjeka tijekom desetljeća, prvi pacijenti još tamo pedesetih godina: priča o retrovirusima je fascinantna koliko i tragična. Ostavila je trag u javnoj svijesti poput kuge. Javili su se komentari koji će u današnje vrijeme biti mainstream komentara. Napravljen je u labAratoriju. Ne može to biti prirodno, nikako. Priroda to ne radi. Ostavimo li po strani već dosadan kolektivni seksualni užitak na ideju da nas netko želi satrti, ostavilo me to u dubokim pitanjima – zašto? Kroz godina našao sam više odgovora, a jedan seže duboko u povijest medicine.
Asklepijad Bitinijski (124-40 p.n.e.) uputio se u Rim s dvije diplome – medicine i filozofije. Začetnik je ideje molekularnog – procesi zdravlja i bolesti počivaju na atomima, molekulama i praznom prostoru između molekula i njihovim interakcijama. Danas je to dio kurkikuluma već od osnovne škole, ali u ono doba ideja je bila revolucionarna. Asklepijad nije ipak bio samo isprazni akademik, zagovarao je humano lice medicine i brinuo se i o psihijatrijskim bolesnicima. Odbacivao je ideju benevolentne prirode i postavio je pitanje – što ako je priroda mehanicistička? Ideja kako se priroda brine o svojim bićima zvuči ugodno srcu i duši, ali što ako je to tek skup očekivanih zakonitosti? U prirodi nema nešto posebno dobro, ali ni loše. Ona samo jest.
Krenimo ubrzano dvije tisuće godina naprijed. „Priroda nikada ne bi stvorila HIV.“ Neki naizgled ljubitelji prirode znaju je omalovažavati. Lijepa je ona, ali je nesposobna stvoriti retrovirus. Kao da je debilna. Može buket gladiola i maslinu koji su prividno jednostavni, premda su glodiole i masline daleko, daleko kompliciranije za stvoriti od retrovirusa. Što je jednostavno, a što složeno sude uglavnom po nedostatku znanja, emotivnim projekcijama i nesposobnosti da sagledaju širu sliku biologije. Priroda je bila itekako sposobna, ali u ono vrijeme čovjek nije. Stvoriti retrovirus iz nule šezdesetih godina značilo bi pet konsekutivnih Nobelovih nagrada i proboje u tehnikama koje su za ono vrijeme bile znanstvena fantastika. Precjenjivanje ljudskih sposobnosti stoji na drugoj strani klackalice podcjenjivanja prirode.
Postoji i drugi aspekt u tom odnosu, a to je ljudska dominacija umotana u celofan pseudoduhovnosti. Ok, može priroda stvarati lijepe pejsaže za razglednice, geparde na dokumentarcima, hlad ispod jele i leptire, ali, brate – retrovirus, to nemeže. Da se nisi usudila, sad će tebi neki Žarko reći što smiješ, a što ne; što je lijepo da se uklapa u sliku razglednica, a što ne smiješ, jer se ne uklapa u emotivne projekcije djeteta s bolnim nedostatkom ljubavi koje se protežu duboko u zrelost. Žao mi je. Priroda je i destruktivna, može počiniti individualna i masovna ubojstva na tisuće različitih načina. Ograničavanje prirode od strane onih koji često naglašavaju ljubav prema konceptu prirodnog posljedica je ljudske egocentričnosti i oholosti.
Slažem se s idejom koja se potencijalno provlači u idejama takvih negacija. Čovjek je drugom čovjeku spreman napraviti puno toga ružnog. Arheološke i paleontološke iskopine svjedoče o dugoj liniji okrutnosti koju kao vrsta volimo raditi samima sebi. Mikrobi su se koristili kao biološko oružje ili sredstva mučenja, ali su koplja, puške, bombe i logori bili više nego dovoljno za smrt nebrojenih stotina milijuna. Teško je suditi je li više ljudi stradalo od ljudske ruke ili od prirodnih uzroka i ako uračunamo epidemije poput Justinianove kuge bizarna borba brojki postaje i emotivno mučna.
Slažem se u potpunosti s idejom kako priroda ima puno pozitivnih učinaka na čovjeka na vrlo raznolike načine. To samo nije njena cijela slika.
Ideja benevolentnosti prirode postala je i unosan online biznis. Stotine tisuća ljudi prati brojne influensere koji su kao pobjegli u prirodu i tamo glume samodostatnost. Lajkovi i gledanje ih financira. Fascinira me da te tisuće ne vide da su ti ljudi pobjegli u prirodu u vijetnamskim skupim tenisicama, da su zaboravili maknuti iz kadra bocu Coca Cole u „prirodnoj“ kući s električnim instalacijama, noseći vreće hrane iz omražene civilizacije i uz inherentnu nelogičnost objava na novom iPhone ili Samsungu. Prodaje se ideja i praksa bijega u prirodu, samo nije jasno je li premještanje u kuću na rubu neke šume doista bijeg u prirodu ili samo preseljenje u novu nekretninu. Ideja benevolentnosti i dostatnosti prirode ne može počivati na nogama hipokrizije i iluzije. Uvijek je dobro pročitati i sudbinu Christophera McCandlessa koji je u samom startu bijeg u prirodu pretvorio u nelogičnost. Pobjegao je u – stari autobus, te na kraju umro. U potpunosti poštujem njegov životni odabir i skidam kapu, jer nikome nije ništa nažao napravio, što se ne bi moglo reći za ogroman broj drugih ljudi. No, poštujem i lekcije koje je ostavio drugima.
Razumijem da svi mi imamo emotivne praznine i da bismo htjeli da nas priroda voli i da nam želi najbolje. Lijepi trenuci, slike i fascinacija njenom složenošću smije se izreći emotivnim riječima, to i sam radim i u potpunosti to priznajem. Ipak, treba zadržati puno realnost. Makni vijetnamske tenisice, vreće hrane, tehnologiju i hitnu pomoć usred zime na Velebitu ili usred afričke savane, pa onda sudi o isključivoj benevolentnosti prirode. Voli prirodu i okoliš na načine koje želiš, poštuj njihove realnosti i vlastito mjesto u njima.
Foto: autobus u kojem je živio Christopher McCandless.